Šta ako delegati SPD-a kažu „ne“?

„Da li bi Socijaldemokratska partija Njemačke (SPD) trebalo da potpiše koalicioni ugovor koji je u februaru 2018. godine postignut sa Hrišćansko-demokratskom unijom (CDU) i Hrišćansko-socijalnom unijom (CSU)?"

Na to pitanje može da odgovori oko 463.000 članova SPD i da, najkasnije do 2. marta, odgovor pošalje Glavnom odboru stranke. Sva pisma koja u poštansko sanduče stignu posle tog datuma biće nevažeća. Rezultat glasanja biće saopšten 4. marta u sjedištu stranke u Berlinu, gdje će se glasovi prebrojavati uz prisustvo bilježnika. Vrh stranke biće obavezan da uvaži rezultat glasanja, ukoliko najmanje dvadeset odsto članova bude glasalo, čak i ako odgovor bude glasio „ne".

Baza odlučuje

Baš kao i prije četiri godine, i sada članstvo socijademokrata ima posljednju riječ o koalicionom ugovoru sa CDU i CSU. Pravo glasa imaju i novi članovi, ukoliko su partiji pristupili do 6. februara ove godine. Na učlanjenje u stranku pozivali su protivnici Velike koalicije, kako bi na stranačkom glasanju spriječili njeno formiranje. I zaista, od vanrednog stranačkog kongresa, održanog 21. januara – kada je tijesnom većinom dato zeleno svjetlo za početak koalicionih pregovora – uslijedilo je oko 24.000 novih učlanjenja.

Za razliku od saveznih izbora 2013. godine, kada je 76 odsto članova SPD podržalo novu vladu, sada bi članovi stranke mogli da odbace Veliku koaliciju. Mnoge socijaldemokrate smatraju da važni zahtjevi njihove stranke nisu uzeti u obzir, kao što je spajanje izbjegličkih porodica.

Takođe su nezadovoljni zbog zaokreta, koji je napravio bivši šef stranke Martin Šulc, nakon propalih pokušaja za formiranje takozvane Jamajka koalicije: on je SPD najprije vidio isključivo u opoziciji, a sada stranku po treći put hoće da vodi u Veliku koaliciju. Njegova buduća nasljednica, Andrea Nales, upravo se za to bori.

I to sve bez obzira na bolno iskustvo da SPD iz zajedničke vlade na čelu sa kancelarkom Angelom Merkel uvijek na kraju izlazi oštećen. U posljednjoj anketi SPD više nije druga politička snaga u Njemačkoj. Ova partija je, kako pokazuju rezultati istraživanja javnog mnijenja, sada iza desničarske Alternative za Njemačku.

Strah od pada

Prije svega stranački podmladak SPD-a Jusos članove poziva da glasaju sa „Ne". Njima je dosta „politike najmanjeg zajedničkog imenitelja". Birači su, kažu, rekli „ne" Velikoj koaliciji još 24. septembra dajući joj 14 odsto glasova manje nego 2013. „Demokratija živi od sučeljavanja političkih tabora, a tog sučeljavanja u Velikoj koaliciji gotovo da nema", argumentuju u Jusosu, čiji je rječiti predsjednik Kevin Kinert najuticajniji protivnik Velike koalicije.

Šta će se desiti ukoliko članovi SPD budu glasali protiv? „Moraće biti raspisani novi izbori", odgovor je koji se može čuti. Ali nije sve tako jednostavno. Ni  Bundestag ne može sam sebe da raspusti, niti Angela Merkelova ili Andrea Nales mogu da predlože nove izbore. To je protivno Ustavu, koji je usmjeren na stabilnost zemlje. Česte izbore – kakvih je bilo u vrijeme Vajmarske Republike – tvorci Ustava su željeli da otežaju.

Na potezu bi zapravo bio njemački predsjednik Frank-Valter Štajnmajer. On je obavezan da Bundestagu predloži kandidata za kancelara. Jer prije nego što se narod ponovo pozove na glasanje, kancelara bi trebalo najprije da pokušaju da izaberu narodni zastupnci u Bundestagu. Pa makar to bila i manjinska vlada.

Čak i ako propadne formiranje koalicije, Štajnmajer će na tu funkciju vjerovatno predložiti liderku najjače njemačke partije Angelu Merkel. Za uspješno glasanje, koje je tajno, potrebna bi joj bila apsolutna većina od 709 poslanika, takozvana „kancelarska većina". Do sada su svi njemački kancelari, kao i Merkelova na prethodna tri glasanja, bili izabrani u prvom krugu.

Manjinska vlada ili novi izbori?

U ovom slučaju bi vjerovatno bilo drugačije: nakon dva neuspjela pokušaja za formiranje koalicije, Merkelova bi vjerovatno bila bez apsolutne većine. Tada bi uslijedio rok od četrnaest dana – i to je regulisano njemačkim Ustavom. Za to vrijeme Bundestag može – na osnovu svojih prijedloga – da bira kandidata ili kandidatkinju za kancelara. I u tom slučaju bi bila neophodna apsolutna većina.

Ukoliko ni to ne bi uspjelo, po isteku roka bi „odmah morao da se održi novi krug glasanja". To stoji u članu 63. Ustava, koji tek od tog trenutka predviđa spuštanje glasačkog praga. U finalnom glasanju je onda dovoljna prosta većina glasova.

Zatim bi na potezu ponovo bio Štajnmajer: njemački predsjednik onda mora da odluči da li izabranog kandidata želi da imenuje za novog kancelara manjinske vlade, koji onda u parlamentu za svaku odluku mora da traži novu većinu kako bi sproveo svoje političke ciljeve. U suprotnom bi predsjednik mogao da raspusti Bundestag i da u roku od šezdeset dana zakaže nove izbore.

Vrh SPD još uvijek ne želi da govori o novim izborima, na kojima bi – strahuje se – desničarsko populistička AfD mogla da postane druga snaga u zemlji. Vrh SPD trenutno se više trudi da članove stranke pridobije da podrže koalicioni ugovor.