65 godina Ženevske konvencije za izbjeglice

Sporazum o pravnom položaju izbjeglica usvojen je 28. jula 1951. na vanrednoj konferenciji UN-a u Ženevi. Na snagu je stupio tek 1964. godine. 1967. je Konvencija o izbjeglicama dopunjena Protokolom o pravnom položaju izbjeglica.

DW: Koji značaj danas ima Ženevska konvencija o izbjeglicama iz 1951. godine?

Dr Hendrik Cremer: Ženevska konvencija o izbjeglicama je bila i ostala konvencija od ogromnog značaja. Ona predstavlja osnovu međunarodnog prava za izbjeglice ali i evropskog zakona o azilu.

Koja prava imaju izbjeglice prema Ženevskoj konvenciji? Koji su najvažniji principi ove konvencije?

Najvažniji princip je zabrana vraćanja izbjeglica sa granica odnosno zabrana njihovog prisilnog vraćanja u države, u kojima im prijeti opasnost po život i progon. Drugi važan princip je da ljudi, kojima treba zaštita i azil i kojima prijeti progon ne smiju biti sankcionisani. Ti ljudi u pravilu ne putuju i ne ulaze u zemlju u skladu sa pravnom regulativom i Ženevska konvencija kaže da se oni zbog toga ne smiju krivično-pravno goniti. Tu su naravno i mnoge druge odrednice.

1951. je Ženevska konvencija važila samo za izbjeglice iz Evrope nakon Drugog svjetskog rata. Kasnije je ona Dodatnim protokolom iz 1967. proširena. Koje sve izbjeglice su danas obuhvaćene ovom konvencijom?

Još nakon Prvog svjetskog rata bilo je pokušaja da se etablira zaštita za izbjeglice, isto kao i nakon Drugog svjetsskog rata. Na samom početku je ta zaštita bila geografski i vremenski ograničena, što znači da je važila samo za određene izbjeglice, koji su na osnovu određenih dešavanja postali izbjeglice. I u prvobitnoj Ženevskoj konvenciji postoje vremenska i geografska ograničenja. Tek dodatnim Protokolom iz 1967. su ta ograničenja ukinuta i Konvencija se odnosi na sve moguće izbjeglice, svejedno kada i iz kojeg razloga su pobjegli: sve izbjeglice imaju pravo na zaštitu koju pruža Ženevska konvencija i konvencija je univerzalna.

Koliko zemalja je do danas pristupilo Konvenciji i šta za izbjeglice konkretno znači ako neka zemlja nije potpisala ni Konvenciju ni dodatni Protokol?

149 zemalja je pristupilo Konvenciji ili Protokolu iz 1967, a najveći broj je usvojio oba dokumenta. Sve članice EU su prihvatile Ženevsku konvenciju o izbjeglicama i ona eksplicitno predstavlja osnovu evropskog zakona o azilu. Prema članu 18 Povelje EU o osnovnim ljudskim pravima izbjeglicama je zagarantovano pravo na azil prema odredbama Ženevske konvencije. Međutim, i zemlje koje nisu potpisale Konvenciju i Protokol imaju obaveze. U skladu sa UNHCR-om nijedna zemlja ne bi smjela uvesti zabranu ulaska i uskratiti gostoprimstvo izbjeglicama i to je nepisano pravilo, koje važi i za zemlje koje nisu potpisale Ženevsku konvenciju i Protokol iz 1967. Pored toga postoje i druge međunarodne odrednice kao što su Pakt za građanska i politička prava ili Konvencija o zabrani mučenja, koje obavezuju države. To znači da ni te zemlje ljude, koji su izloženi bitnim povredama ljudskih prava, ne smiju prisilno vratiti ili protjerati.

Turska je doduše potpisala Ženevsku konvenciju ali samo pod tzv. "regionalnom odrednicom". Šta to znači?

Turska prihvata Ženevsku konvenciju samo za izbjeglice koje dolaze iz Evrope. To znači da ta konvencija u Turskoj ne važi za izbjeglice iz Sirije, Iraka, Afganistana, Eritreje ili drugih država. To znači da ne postoji zaštita prema onim izbjeglicama koje ne dolaze iz Evrope. Tamo prema zakonu izbjeglice imaju slabu zaštitu u pogledu ulaska u zemlju ili dobijanja zaštite, kao što je slučaj sa sirijskim izbjeglicama, samo nakon usvajanja posebnog ukaza.

Zbog čega je izbjeglički pakt koji su sklopile EU i Turska izložen tako velikim kritikama?

Izbjeglički pakt nije održiv sa stanovišta ljudskih prava. Postoji niz razloga zbog čega se ovaj pakt kritikuje. To postaje vidljivo kada se pogleda kako aktuelno izgleda realizacija tog dogovora. Izbjegli ljudi, koji se uspiju iz Turske prebaciti na grčka ostrva, odmah se dočekuju i zatvaraju. To mnoge organizacije za ljudska prava s pravom kritikuju. Ljekari bez granica su iz tog razloga obustavili svoj rad na grčkim ostrvima. Uslovi su tamo jednostavno katastrofalni. Drugi problem: kriteriji za prihvat pokazuju velike manjkavosti i to je dokumantovano čak i preko Turskog ureda za istraživanje migracija. Pored toga postoji opasnost da se ljudi iz Turske prisilno pošalju nazad u Siriju ili Afganistan. Ženevska konvencija zabranjuje lančano vraćanje ljudi. Stoga se izbjeglice iz Grčke, ne smiju vraćati u Tursku.

Kakvu ulogu u svemu ima Njemačka i Evropa i vidite li tendenciju slabljenja zaštite ljudskih prava?

U okviru Evrope postoji nekoliko zemalja koje se ne pridržavaju Ženevske konvencije i Evropske konvencije o ljudskim pravima. Tako su u jeku zatvaranja "Balkanske rute" i neke evropske zemlje zatvorile svoje granice. Neke zemlje su iz nacionalističkih, ili moglo bi se čak reći egoističnih, razloga odbile da prihvate izbjeglice. Unutar EU nedostaje solidarnost među njenim članicama. EU na taj način stavlja na kocku svoju vjerodostojnost u oblasti ljudskih prava.

Dogovor EU sa Turskom jasno pokazuje da Evropa sve više ide putem odbacivanja odgovornosti sa sebe. I to u ovom slučaju na Tursku, zemlju koja je od svih drugih na svijetu, primila najveći broj izbjeglica, daleko više od dva miliona ljudi. Pri tome je jasno da veliki broj izbjeglica bježi u Evropu, kada se u obzir uzme da pred njenim kapijama vlada rat kao u Siriji ili je situacija kao u Iraku i Afganistanu. Evropa je ovdje stavljena na probu ali na žalost nije dorasla izazovima.

Da li je Ženevska konvencija u skladu sa sadašnjim vremenom ili bi se trebala prilagoditi?

Mislim da je ona apsolutno u skladu sa vremenom i neminovna je u pogledu pružanja zaštite izbjeglicama i davanja garancije za njihova prava. Ona je i dalje od ogromnog značaja iako se situacija sa izbjeglicama i migracijama promijenila.

Naravno ona sadrži i tačke nad kojim se čovjek zamisli. To se odnosi na rastući broj ljudi, koji bježe od posljedica klimatskih promjena, jer im je oduzeta osnova za život i egzistenciju. To poglavlje nije obuhvaćeno Ženevskom konvencijom o izbjeglicama. To se odnosi i na izbjeglice koje bježe unutar svoje zemlje. Sve u svemu postoji još puno toga što bi se moglo popraviti.

Dr Hendrik Cremer od 2007. radi za Njemački institut za ljudska prava u Berlinu. On je naučni saradnik u odjeljenju koje se bavi ljudskim pravima u Evropi i bavi se temama kao što su azil i migracija, rasizam i prava djece.