„Alah me je odabrao“
21. novembar 2015Fin mladić. Pristupačan, komunikativan, otvoren. Ničega u njegovom ponašanju nije bilo što bi moglo da ukaže na bijes i nasilje. Tako bivši školski drug opisuje Abdelhamida Abuda, koji je najprije držan za organizatora napada u Parizu, mada se kasnije pojavio snimak koji dokazuje da je on bio i u akciji. Školski drug se prisjeća kraja devedesetih kada je zajedno s teroristom pohađao koledž Sent Pjer nedaleko od Brisela. „Bio je jedan od nas. Niti je bio na neki način izopšten, niti se neko prema njemu ophodio rasistički“, ispričao je on belgijskom listu Zudinfo. „Pravio je često gluposti, flertovao s devojkama, igrao fudbal…“
Abdelhamid Abud mogao je da vodi ono što zovemo normalan život. Možda čak i uspješan. To su mu svakako željeli roditelji koji su ga upisali u pomenutu uglednu briselsku gimnaziju, školu gdje su i dobrostojeći Belgijanci vodili svoju djecu. Tu se mladić očigledno osjećao dobro. Na jednoj odjeljenskoj fotografiji iz 1999. sjedi u prvom redu. Tada je imao tek 12 godina – bezopasna i prijateljska pojava. Dječak, kao i svi drugi.
Džihad kao avantura?
Onda je došlo do loma. Abud je maltretirao druge školarce i nastavnike, jednom ukrao novčanik, postao drzak. „Mali bezobraznik“, tako ga naziva jedan drugi bivši učenik iste škole. Put do kriminalnog miljea išao je brzo. Prvo je 2006. zbog nasilne krađe osuđen na društveno-korisni rad, a 2011. i na zatvorsku kaznu od 18 mjeseci. Osuđen je i ove godine i to na 40 mjeseci zatvora – zbog nanošenja tjelesnih povreda i vandalizma u briselskom metrou. Ali tada je Abdelhamid Abud već bio u Siriji. Francuski novinari su marta prošle godine pronašli njegov mobilni telefon na tursko-sirijskoj granici. Bio je pun fotografija koje prikazuju golišavu ženu na motociklu, luksuzne automobile, a zatim, hronološki kasnije, i samog Abuda kao džihadistu s bradom u vojničkoj opremi.
Šta se desilo u životu ovog mladića? Indicije su još uvijek tanke i ne dozvoljavaju ništa više od špekulacija. Da li se radilo o kompleksu više vrijednosti, vjerovanju da je iz nekog razloga poseban i odabran? To se da naslutiti iz intervjua koji je dao džihadističkom internet-magazinu Dabiq: „Alah me je odabrao“, rekao je o činjenici da je više puta bez problema putovao između Bliskog istoka i Evrope. Iako je već bio na listama tajnih službi, niko ga nije otkrio i to je Abud vidio kao milost više sile. „To nije ništa drugo do Alahov dar.“
Fotografije koje ga prikazuju u ratničkim pozama i s leševima protivnika ukazuju i na drugo moguće tumačenje: džihad kao avantura. „Mlade ljude, koji su se devedesetih uputili ka Avganistanu kako bi slijedili Osamu bin Ladena, fasciniralo je prije svega jedno: oni su težili uzbuđenju, slavi, tome da budu poznati. Htjeli su da fasciniraju prijatelje“, tvrdi istraživač terorizma Mark Sejgmen u svojoj knjizi „Džihad bez lidera“. Fantazije i emocije su po tom tumačenju mnogo važnije od jasnih koncepata. Sejgmen doduše piše i o borcima koje je pokrenula želja da spriječe navodnu patnju svoje braće po vjeri. I to je vjerovatno bio razlog mnogih mladića da odu u Irak i Siriju, i prije nego što se Islamska država pročula po svojim zlodjelima.
No ono što je poznato o pariskom ubici Abudu ne ukazuje da su njegovi motivi bili pretežno religiozne prirode. Prije će biti da se radilo o potrazi za smislom. O fenomenu je pisao francuski istraživač islama Olivije Roj u svojoj knjizi „Sveta nevinost“: čupanje religije iz izvornog kulturnog konteksta. Rojeva teza je da svaka religija uređuje i društveni poredak vjernika, što islam – kada je stigao u Evropu – više nije mogao da čini. Posljedica je, piše Roj, religiozno divljanje, bezmalo anarhija. Sve postaje moguće, pa i ekstremizam. „Gubitak kulturnog konteksta prostor između vjernika i onih koji ne vjeruju pregrađuje zidom. Oni nemaju ni iste vrijednosti niti zajedničke orijentire.“
Odjednom – hidžab
Posledice: sistematsko otuđivanje u kojem sve drugo i drugačije postaje neprijateljsko. To, kao povratna sprega, izoštrava konture sopstvenog identiteta. Moguće da je upravo to – sopstveni identitet – tražila do sada jedina identifikovana žena za koju se smatra da je bila u krugu pariskih terorista. Hasna Ait Bulančen, koja je stradala tokom racije u četvrti Sen Deni. „Pričljiva, često po internet-četovima, i pomalo luda“, opisuje je jedan prijatelj. Djetinjstvo je najvećim dijelom provela u hraniteljskoj porodici. Kasnije, kao djevojka, pila je, pušila i zabavljala se sa momcima. Religiozna nije bila, priča taj svjedok za belgijski magazin DH. „Živjela je u svom svijetu, nije se ozbiljno zanimala za religiju i nikada nije otvorila Kuran.“
A onda se prije pola godine iznenada okrenula islamu. Djevojka koja se do tada oblačila u kaubojskom stilu sa šeširom širokog oboda, prvo se prekrila hidžabom, koji ostavlja samo lice vidljivim. Onda nikabom, kod kojeg se vide samo oči. Već je iza sebe imala bankrot male firme koju je vodila. Sa policijom je ranije imala posla zbog trgovine narkoticima. Prvo se vjerovalo da se digla u vazduh tokom policijske racije, ali po novim informacijama stradala je kad je drugi bombaš samoubica detonirao eksploziv. Veza sa teroristima kao izraz propale potrage za autonomijom? Ili apsolutna autodestruktivnost?
Mnogi ovih dana ukazuju da Francuska gubi svoj privlačni sjaj. Sami Amimur, jedan od terorista koji su u koncertnoj dvorani Bataklan ubili 89 osoba, potiče iz zapadno orijentisane porodice. Majka je porijeklom Berberka iz Alžira. Otac nije bio religiozan. Amimur je završio gimnaziju u Francuskoj s težištem na književnosti. Ipak nije studirao nego postao vozač autobusa.
Ne može se isključiti da ga je njegovo zanimanje povezalo s islamom i, na kraju, s islamistima. Među zaposlenima arapskog porijekla u pariskom gradskom saobraćajnom preduzeću mnogi su se posljednjih godina okrenuli islamističkom fundamentalizmu, prenosi list Le Mond. Među regrutima je izgleda bio i Sami, koji je ušao u ekstremno društvo 2012, dok je u jesen sljedeće godine već otišao u Siriju. „Tata, ne smiješ da budeš egoista“, napisao je odatle svom ocu. „Htio si da postanem advokat ili tako nešto. Ali to je besmislena ideja. Ovdje radim ono što hoću.“