Novi predsjednik HDZ-a Andrej Plenković

Hrvatska javnost o jedinom kandidatu za nasljednika Tomislava Karamarka zna vrlo malo. Riječ je o zastupniku u Europskom parlamentu koji se već sam po sebi u Hrvatskoj ne doživljava kao vlastita institucija pa ne čudi da ga euroskepitični dio javnosti doživljava tek kao birokratu, udaljenog od prosječnog hrvatskog građanina. Sam se unutar stranke nije pretjerano profilirao. Klima koju je stvorio njegov prethodnik nije mu pogodovala pa se Europarlament činio idealnom nišom za „briselskog Andreja“, kako ga danas podrugljivo zovu unutarstranački protivnici.

Plenković je, podsjeća nas komunikolog dr. Pero Maldini u „podne i pet minuta“ na Saboru Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) u svibnju postao svojevrsna oporba Karamarku koji je ranije za predsjednika stranke reizabran s 90 tisuća glasova.

Karamarko se dokazivao desnici

„Ni Karamarko kao predsjednik isprva nije bio prihvaćen od desnog krila HDZ-a pa je, da bi se legitimirao u tom segmentu stranke, nastojao biti 'veći katolik od pape'. Iz toga smo dobili da je prvi detuđmanizator Hrvatske sebe pokušao legitimirati kao prvoga retuđmanizatora. Izrazita radikalizacija i desničarenje, koje nije bilo tipično za HDZ pa ni Tuđmana, pokazuje da je stranka postala talac te Karamarkove želje“, analizira Maldini pozadinu Plenkovićeva uspona.

Ta talačka kriza, objašnjava profesor, se nastavila i u formiranju neuspješne vlasti, a talački odnos se produžio do samog rušenja vlastitog premijera. „Predsjedništvo je ostalo isto, a ni tih 90 tisuća ljudi preko noći nisu promijenili mišljenje. Izbor Plenkovića i odustajanje svih potencijalnih protukandidata apsolutno pokazuje da je to pragmatična odluka, a ne istinski politički zaokret. U prilog tome govori i da je hrvatskoj nepoznati Zlatko Hasanbegović, koji se pokazao kao radikalni desničar na poziciji ministra kulture, dobio najveći broj glasova u biranju članova Predsjedništva stranke. Činjenica je da se stranačke strukture nisu promijenile“, objašnjava Maldini, no dodaje da je desna struja prihvatila Plenkovića kao „umiveno lice“ koje bi moglo potencirati poznato kratko pamćenje hrvatskih birača, još jače potisnuti Karamarkove neuspjehe u zaborav i smanjiti štetu na minimum.

Novi predsjednik vraća stranku na europski put

„Plenković je fini diplomat, uglađenih manira i i umjerenog političkog govora“, govori nam i politička analitičarka Tportala Helena Puljiz pa ga svrstava u skupinu hadezeovaca koji su se devedesetih smatrali tehnomenadžerskom frakcijom. „Iako je u HDZ formalno ušao tek 2011. godine, na političku scenu je izašao još 2000. godine kada je vodio izbornu kampanju predsjedničkog kandidata Mate Granića.“ Plenkovićevi nastupi su strogo kontrolirani, kaže Puljiz, što mu u budućnosti može predstavljati problem kod njegovog biračkog tijela. „Mogli bi ga nazvati uštogljenim, iako je on u poluslužbenoj i privatnoj komunikaciji prilično slobodan i ugodan. Pitanje je hoće li to prenijeti i u politički prostor.

Na tvrdnje HDZ-ove europarlamentarke Dubravke Šuice da će Plenković europeizirati Hrvatsku, Puljiz odgovara da je Hrvatska već bila europeizirana do dolaska Tomislava Karamarka na vlast. „HDZ je išao baš europskim putem, a onda se dogodila regresija. Mislim da Šuica prije svega misli na ponovnu europeizaciju HDZ-a. To je vrijedno, jer je riječ o jako važnoj stranci, bez obzira na izborne rezultate. U interesu nam je da bude na europskom putu.“

Puljiz misli da novi predsjednik stranke može biti uspješan u tome, jer ne vjeruje da je većina hadezeovaca protiv europskog puta. „To se dogodilo s Karamarkovom vladavinom. U prvi je plan stavljao ljude koji nisu bili ni dovoljno obrazovani, ni dovoljno fini, a neke bismo mogli nazvati čak i primitivnima. Ali barem pola HDZ-ovih članova nisu takvi i to se zaboravlja. Bili su marginalizirani, ali su na tragu Plenkovića i Šuice. Vidjelo se to i u kratkom mandatu Jadranke Kosor.“

Novi odnos s Milanovićem

Na primjedbe iz redova stranačkih veterana da je HDZ u vrijeme Karamarka lišen svake intelektualnosti, Maldini kaže da nisu daleke od istine. „Čak je i Zoran Milanović, na razne političke provokacije, rekao da, po njemu, Plenković pripada lijevom liberalnom krilu Socijaldemokratske partije (SDP-). To je hiperbola, ali djelomično istinita.“ Navodi dalje kako hrvatski političari nemaju znanja i sposobnosti za bavljenje pravim problemima države pa umjetno proizvode ideološke sukobe. „To je kost oko koje se birači lako potuku. Podijeli i vladaj!“ Profesor tako priželjkuje buduće hrvatske Adenauera i Brandta koji su bili politički suparnici, a ne neprijatelji.

Novi šef HDZ-a će, nastavlja Maldini, predsjedniku SDP-a Milanoviću biti puno veći izazov. „Dominirao je intelektualno i politički nad Karamarkom. S druge strane, možda se rasprava s jalovog ideološkog prepucavanja prenese na socioekonomska pitanja. To bi bio pozitivan korak. No preduvjet je da Plenković stekne legitimitet i pozicionira se kao predsjednik stranke sa svim ovlastima. Sadašnje okruženje ga, ponavljam, gura naprijed iz pragmatičnih razloga, a ne zbog ideološkog slaganja.“

Zbog toga se stječe dojam da se, unatoč glatkom preuzimanju stranke, novi predsjednik nalazi u neprijateljskom okruženju. „Ljudima koje je pad Karamarka zaustavio u usponu je u interesu tvrditi da je Plenković čovjek bliži SDP-u, ali s tim se ne slažem“, govori nam Puljiz uz objašnjenje da će HDZ-ovi birači pokušati spasiti što se spasiti može. „Katastrofalni Karamarkovi rezultati traže novog modernog lidera stranke koji može pružiti nadu de će se HDZ u idućih 2-5 godine normalizirati i postati prava narodna stranka.“

Izbori kao prva, a možda i posljednja, Plenkovićeva prilika

Maldini pak podsjeća da je pozicija predsjednika HDZ-a vrlo snažna poluga za promjene. „On sada nema dovoljno vremena i treba se koncentrirati na izbore. Ako HDZ- nekim čudom, zahvaljujući kratkom pamćenju birača i SDP-ovoj sklonosti da samo čeka da mu izborna pobjeda padne u ruke, dobije izbore ili podigne rejting stranke za 5-10% – značilo bi to da je dobio legitimitet za mijenjanje tog okruženja. Mogao bi pomicati HDZ prema desnom centru ili umjerenijem konzervativnom prodemokratskom krilu koje je sada u stranci inferiorno.“ Ne uspije li to, analizira Maldini, desna struja će ga prikazati neuspjelim pokušajem. Tada Plenković na idućem Saboru stranke neće biti reizabran pa bi umjereni hadezeovci opet mogli biti marginalizirani.

Plenković si trenutno, zbog niskog rejtinga stranke, ne može dopustiti da grubo odbije Karamarkove koalicijske partnere, kao što su Hrast ili Hrvatska stranka prava dr Ante Starčević, a koji su pridonijeli radikalizaciji javnog prostora. „Nastupa diplomatski i ne šalje negativne poruke. Iako, jasno je da ne pripada tom svjetonazorskom polu koji, uzgred rečeno, od Tuđmana do Kosor nikada nije bio prirodni saveznik HDZ-u, čak ni kada je bio latentni saveznik. Ti koalicijski partneri su bili produkt Karamarkove želje da ga prihvati desno krilo stranke koje ga nije prihvatilo ni do zadnjeg dana. Retorika koja koristi Jugoslavene, komuniste i te babaroge može funkcionirati samo kod krajnje konzervativnih, polupismenih i rubnih socijalnih skupina. Evidentno, to je HDZ-u donijelo štetu. Plenkovićeva suradnja s tim partnerima bi mogla biti iz puke potrebe, ali nevoljna, zbog matematike saborskih mjesta.“

„HDZ-u ne dajem velike šanse u ovom trenutku. U takvom su stanju da će svaki izborni rezultat i blizu onom od jesenas biti uspjeh za Plenkovića. Trenutni vrh stranke nema puno veze s Plenkovićem. On sad nema vremena za ozbiljno resetiranje, mora ih odvesti na izbore. Stranka je razvalina bez definiranih politika i on to tek treba učiniti. Plenković je u ulozi spasitelja samog HDZ-a. Stranci koja ne može upravljati sobom, ne može se dati upravljanje državom. Naravno, svima je u interesu, zbog toga kakav je šef SDP-a Zoran Milanović, da HDZ postigne nekakav rezultat. Moguće je da će nakon zbora postići sporazum o zajedničkom vladanju, iako je to stvarno teško za očekivati“, zaključuje Puljiz.