Armenka iz Sirije koja zna razliku između "č" i "ć"

Shogek Eratapelyan ima 26 godina, zbog nježne građe doima se i mlađe, ali ponekad se, kaže, osjeća kao „da ima sto godina". Ovo joj je bila najteža godina u životu, ali odmah zahvaljuje Bogu što je sve prošlo dobro jer poznaje mnogo onih kojima nije prošlo dobro, kojima je 2016. bila strašna i bolna godina.

Shogek čeka s grupom mladih ljudi pred ulazom u malu učionicu u zgradi pored jedne od zagrebačkih tržnica: Rehabilitacijski centar za stres i traumu tu je organizirao učenje hrvatskog za azilante. Nastavnica Sonja Nerad ovdje od ponedjeljka do petka radi s nekoliko grupa. Mahom su to mladi ljudi, i žene i muškarci. Dolaze iz različitih zemalja, iz Sirije, Iraka, Afganistana. Hrvatski im je težak, ali svojski su zapeli, bilježe, pitaju…Sonja tek tu i tamo uz pomoć engleskog pojasni neku kompleksniju konstrukciju. Jasmina Zeljak iz Centra objašnjava da je izuzetno važno da azilanti svladaju osnove jezika i pisma da bi se mogli nesmetano kretati po gradu ali i tražiti posao. Upravo su uspjeli zaposliti grupu od čak 11 azilanata u skladištu tvrtke Quehenberger logistics i bilo je važno da svi zaposleni znaju čitati upute i da mogu komunicirati s voditeljima na poslu.

Posao, škola, vrtić...

Shogek je tog jutra ispratila supruga na posao, a kći u vrtić te se zaputila u školu jezika. Sigurno je među najboljima. Ne može se ne zapaziti da je bez pogreške upotrijebila č i ć na pravom mjestu kada je krenula ispisivati rečenice na ploči. Ona je Armenka iz Sirije, iz Alepa. Zajedno sa suprugom i kćerkom krenula je na put u martu/ožujku ove godine. „Krenuli smo prema Europi. Nismo znali unaprijed odredište. Samo smo znali da moramo otići iz tog pakla…", prisjeća se Shogek. „Prvo smo prešli automobilom preko granice, a onda smo i mi završili na brodu preko mora. I hodali i probijali se." Ne može precizno rekonstruirati rutu po kojoj su išli, jer kaže da od umora više i ne funkcionirate normalno. Mislili su suprug i ona samo na to kako da sačuvaju kćerkicu od najvećih trauma, da se probiju nekako negdje na sigurno.

Prvi susret s Hrvatskom nije bio ugodan. Stigli su i završili u zatvoru jer, kaže, „nisu imali valjane dokumente." To je bila noćna mora za obitelj, strah da će ih razdvojiti, da će izgubiti jedno drugo. Nakon deset dugih sati u zatvoru dobili su privremeno boravište i policija ih je je vlakom uputila u Slavonski Brod. U vlaku im se dogodio sudbonosan susret. Tražili su slobodna mjesta  i konačno sjeli uz jednu simpatičnu gospođu. Pokazalo se da je to aktivistica organizacije Save the Children, koja im je pomogla savjetima i zbrinula ih. U avgustu/kolovozu 2016. Shogek, njezin suprug Awadis Azgouchyan i trogodišnja Arbie dobivaju status azilanata. Od marta/ožujka do kraja avgusta/kolovoza živjeli su u izbjegličkom kampu u Kutini, a od septembra/rujna je za obitelj počela nova priča: iznajmili su kuću u zapadnom zagrebačkom predgrađu, Vrapču.

Radost nedjeljne pjesme

Svi azilanti imaju prve dvije godine pravo na pomoć u stambenom zbrinjavanju, a tu ovise velikim dijelom i od pomoći djelatnika iz centara za socijalnu pomoć u gradskim kvartovima u kojima su smješteni, ali i od aktivista i volontera. Primjerice, Centar za socijalni rad Novi Zagreb prebukiran je: imaju toliko azilanata na skrbi da bi svakome mogli posvetiti možda samo sedam minuta. Pritom, uopće nemaju prevoditelje, a mnoge azilante još uvijek sputava jezična barijera. Zato se uključuju nevladine udruge poput Rehabilitacijskog centra i volonteri koji imaju snage probijati se kroz birokratske probleme i pomoći azilantima da dođu do prava koja imaju. Centar je obitelji Shogek i Awadisa pomogao naći i iznajmiti kuću, a mala Arbie je smještena u vrtić. „Pravi vrtić s njezinim vršnjacima!", ponosna je Shogek. Dok su bili u sabirnom centru u Kutini Arbie je imala problema, bila je nemirno dijete. „Sve te promjene, putovanja i traume su zbunili dijete.", kaže Shogek. Ali danas je vesela djevojčica koje već odlično komunicira s vršnjacima iz Hrvatske.

Kakva je kuća u Vrapču? „Divna!", odgovara Shogek. A oči joj posebno zablistaju kad objašnjava da je suprug dobio „pravi posao" u svojoj struci. Valentina Božović iz Centra pomogla je obitelji u potrazi za poslom a sretna je okolnost bila ta što je Awadis bio vrstan majstor za izradu zlatnog nakita. Obrtnik, vlasnik jedne zlatarnice u centru Zagreba, tih je dana testirao nekoliko kandidata za posao, ali Awadis je ostavio odličan dojam i danas radi u jednoj od njegovih radionica. Shogek ne krije radost što će Božić dočekati onako kako je samo mogla maštati kada su krenuli iz Alepa i naglašava da je oduševljena time koliko je dobrih ljudi upoznala u Hrvatskoj. Njezini su kršćani i željela se što prije uključiti i u crkvu. „Ove sam nedjelje prvi puta pjevala u crkvenom zboru. Bila je to za mene posebna radost."

U Siriji više nije ostao nitko od bliže i daljnje rodine. Njezina je obitelj izbjegla u Libanon. Zapravo, svi koje su još prije godinu dana poznavali raseljeni su na razne strane. Njezin je pradjed bio izbjeglica iz Armenije u Siriju. A danas je cijela njezina obitelj opet završila u izbjeglištvu.

Ima i problema i predrasuda...

Za skromnu Shogek je nakon izbjegličke golgote sve nekako „divno" u Hrvatskoj i ona ne želi reći niti riječ primjedbe o bilo kome. Ali Valentina Božović ne krije da još uvijek ima i problema i predrasuda. Prije nekoliko dana troje azilanata se vratilo u Centar s obrazloženjem da su im u banci rekli da ne mogu otvoriti račun. Valentini je, kaže, pao „mrak na oči" pa je otišla sa svom trojicom u banku. Uskoro su joj se obratili policajci i osiguranje banke jer su kažu, dobili dojavu o trojici „sumnjivih muškaraca". Kaže Valentina da unatoč svom trudu još uvijek ima onih kojima je malo tamnija put bila „sumnjiva". Trojica azilanata su, naravno, imala pravo na otvaranje računa ali ih se netko htio riješiti po brzom postupku. Oni sami će o tome reći da je bio „nesporazum", ali neumoljiva Valentina piše pritužbe svima nadležnima. „Ne smije se preći preko toga, treba rušiti barijere na svakom koraku", kaže Valentina.

Shogek i njezina obitelj su na kraju svog izbjegličkog puta našli sreću u Hrvatskoj. „Ne znam bih li uopće znala pogoditi gdje je Hrvatska na karti Europe da me netko pitao prije godinu dana.", priznaje Shogek. A sada već zna imena ulica u gradu Zagrebu. A u igri asocijacija na satu hrvatskog dom je već postao - kuća, kuća u Vrapču.