Balkan – riskantan eksperiment EU

Švajcarski dnevnik Noje cirher cajtung piše o Balkanu i pokušava da nađe odgovor na pitanje zašto je taj region ekonomski zaostao. Tim povodom se autor teksta Andreas Ernst obratio Dušanu Reljiću iz berlinske Fondacije za nauku i politiku koji je „polovinu svog radnog vijeka proveo istražujući procese transformacije u njegovoj bivšoj jugoslovenskoj domovini. Njegov zaključak: dosadašnji model nije pokazao rezultate". Prema Reljićevim riječima, „integracija u EU znači i postupno približavanje privrednih i pravnih struktura jedne zemlje nivou koji imaju zemlje-članice. A to u slučaju balkanskih zemalja nije uspjelo. Region je ekonomski zaostao. Morao bi da ima privredni rast od najmanje šest odsto godišnje da bi do 2040. dostigao nivo prosjeka EU. To je pod datim uslovima nerealno – trenutno je rast manji od tri odsto".

Pročitajte još: Šest odsto rasta – preduslov za ulazak u EU

„Reljić vidi dva uzroka za tako lošu situaciju: promašenu politiku privatizacije i nedosljednu ekonomsku integraciju u EU. Tokom 90-ih godina su firme koje su bile „društvena svojina" podržavljene, da bi potom bile prodate međusobno dobro povezanim oligarsima. Oni nisu dalje razvijali proizvodne pogone, već su ih rasparčavali, tako postajali još bogatiji, a fabrike su propadale. Tako su gomilu industrijskih ruševina u protekloj deceniji počela da obilaze preduzeća iz prostora EU, prije svega iz Njemačke i Italije, u potrazi za jeftinom radnom snagom. Ali, to su proizvođači auto-dijelova ili odjeće koji ne donose nove tehnologije, a njihovi proizvodi nemaju visok kvalitet – oni ne unapređuju privredu".

„Prema proračunima Svjetske banke, pri sadašnjoj stopi privrednog rasta bi trebalo da prođe oko 50 godina dok region ne dostigne nivo današnjeg standarda EU […] EU bi, kaže Reljić, trebalo da primi na znanje da je Zapadni Balkan već potpuno integrisan u evropski ekonomski prostor – ali pod nepovoljnim uslovima. Za razliku od svojih susjeda iz EU, te zemlje nemaju pristup evropskim strukturnim fondovima koji bi im omogućili da razviju svoje saobraćajne i energetske mreže, a ne mogu ni da učestvuju u mehanizmima za očuvanje finansijske stabilnosti. A upravo to bi trebalo omogućiti, da bi bili privučeni investitori koji će proizvodnju učiniti inteligentnijom, stvoriti višak vrijednosti i dobro obrazovanima ponuditi perspektivu."

Pročitajte još: Jugoslavija je imala viziju kakve danas nema

„Da li su države dovoljno politički stabilne za savladavanje takvih reformi? Reljić situaciju postavlja obrnuto: pravne i političke reforme mogu biti ostvarene samo paralelno sa ekonomskim i socijalnim oporavkom. Prema njegovim riječima, region funkcioniše kao sistem spojenih sudova. Jugoslavija jeste propala kao država, ali je kao politički prostor još vrlo živa. U tom sistemu, EU polaže na autoritarne figure kao što je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. EU se nada da bi zemlje podložne krizama, poput Makedonije, Kosova ili Bosne, tako mogu da se drže pod kontrolom, a to je riskantan eksperiment u realnoj politici", piše, između ostalog Noje cirher cajtung.

Beograd – Meka za transrodne osobe

Isti list piše i da je Beograd „iznenađujuća Meka" za transrodne osobe: „Za žene koje su zapravo muškarci i za muškarce koji se osjećaju kao žene, Beograd je destinacija snova. Ovdje postoje četiri klinike specijalizovane za promjenu, ili, tačnije rečeno: prilagođavanje, pola". Beograd kao takva Meka – „to u prvi mah iznenađuje. Jer, Srbija je konzervativna i patrijarhalna zemlja. Crkve propisuje strogo definisanu podjelu na polove, a donedavno je gej-parada bila pouzdan povod za žestoke tuče. No, stvari se polako mijenjaju. To što je premijerka Srbija Ana Brnabić lezbejka i što se povremeno pojavljuje u javnosti sa svojom partnerkom - više nikog ne čudi".

„Atraktivnost Beograda za transrodnu hirurgiju ionako nema veze sa društvenopolitičkom klimom. Važni su kompetencija lekara – i cene. I jedno i drugo su obezbeđeni. Krajem osamdesetih, profesor Sava Perović, pionir transrodne medicine, izveo je prve operacije u Beogradu i to mu je donelo međunarodni ugled […] U Beogradu operativni zahvat košta oko 10.000 evra – to je mnogo povoljnije nego u zapadnim zemljama", prenosi Noje cirher cajtung.

Nešto kao praznina

Minhenski dnevnik Zidojče cajtung onlajn je objavio tekst „kćerke hrvatskih doseljenika" (u Njemačku) Marije Latković pod naslovom „Ne razumijem više moju zemlju" – povodom reakcija njenih hrvatskih prijatelja na samoubistvo Slobodana Praljka u Hagu.

Autorka opisuje rastrzanost koju je – kao kćerka gastarbajtera – osjećala u odnosu prema Hrvatskoj i Njemačkoj, posebno tugu koja je pratila svaki njen povratak sa ljetovanja, automobilom, sa hrvatskog mora u njemačku svakodnevicu. „U mom odnosu sa Hrvatskom postojala je i doza kiča koji je rezultat projekcije, što sam slutila još i prije početka prvih procesa osumnjičenima za ratne zločine. Nacionalista je uvijek bilo… Ali postojala je razlika u tome da li se radilo o političarima i bivšim oficirima, ili o ljudima sa kojima preko dana na plaži dijeliš pržene krompiriće a noću snove, sjedeći na nekom zidu. Ne mali broj onih, koji su mi bili – i do danas ostali – važni, otvoreno uzdižu počinioce kao heroje i ne prihvataju druga mišljenja".

„Kada sam se prošlog ljeta vratila iz Hrvatske u Njemačku, dok su grad i obale blijedjeli u pozadini, prvi put sam osjetila nešto kao prazninu. Nije to bilo samo zbog reakcija na ono što se dešavalo između 1991. i 1995. Sloboda kojoj se u Hrvatskoj težilo prije odcjepljenja od Jugoslavije, sada tamo predstavlja prijetnju. S obzirom na siromaštvo i činjenicu da je po stopi nezaposlenosti Hrvatska na četvrtom mjestu u EU, veliki dio naroda ne vidi perspektivu za budućnost, već se okreće prošlosti koju konzervativci i desničari slikaju lijepim bojama, govoreći o njezi tradicije, zajedništvu, držanju na distanci onih koji drukčije misle, kao i homoseksualaca i tuđinaca – i onda nam niko ništa ne može."

Pročitajte još: „Hrvatska žali za ratnim zločincem"

„Uvijek mi je izgledala čudno predstava prema kojoj gastarbajtersko dijete sjedi na dvije stolice. Za mene je uvijek postojala samo jedna – ona koju sam sama sagradila od hrvatskih i njemačkih uticaja u meni: klimava konstrukcija, ali konstrukcija koja je svih ovih godina 'držala'. Nakon što sam u hrvatskim novinama pročitala mnogo članaka o Slobodanu Praljku i vidjela šta su moji poznanici i prijatelji postavljali, između ostalog, na Fejsbuk, primijetila sam da se ta konstrukcija zaklimala jače nego inače. Pa šta – govorila sam sebi. Ali, teško je, i pored toga što je to trajalo mnogo godina i koštalo mnogo truda, od dva tako različita svijeta sklopiti jedan, onaj koji čini moj identitet", piše, između ostalog, Maria Latković za Zidojče cajtung.

Priredio Saša Bojić