Bijeg u inostranstvo

Kad Sorin D. priča o svojoj domovini, stvari postaju složene. Po struci je oftalmolog i posljednjih deset godina živi u Njemačkoj. Ovdje ima prijatelje i posao u jednoj očnoj poliklinici u Berlinu. Ipak, 35-godišnji Sorin kući odlazi za Božić ili Uskrs, kako bi posjetio svoju porodicu u gradu Miercurea Ciuc u Transilvaniji. Tu čežnju za rodnim krajem u njemu budi roditeljski dom i njegovi maternji jezici – mađarski i rumunski.

Rumunija je, doduše, Sorinova domovina, no ona danas ne ispunjava ono što on očekuje od moderne države. Njegovom stricu prošle je godine dijagnosticiran rak. Liječenje kojem je podvrgnut pretvorilo se u mučenje: za lijekove i bolničku njegu morao se samostalno brinuti, osoblje ga je vrijeđalo, a nakon operacije bio je gotovo potpuno dehidriran. Šest mjeseci nakon dijagnoze Sorinov je stric umro, iako je, tvrdi ovaj ljekar, mogao biti spašen. „Uvjeti u rumunskim bolnicama su neprofesionalni i neljudski, a bez mita ne funkcioniše apsolutno ništa“ – kaže Sorin. Predsjednik Udruženja rumunskih ljekara Vasile Astarastoiae ističe da zemlji nedostaje oko 50.000 ljekara te upozorava na opasnost od mogućeg kolapsa sistema zdravstvene zaštite.

Unosna trgovina državljanima

Stoga nije ni čudo da visokokvalifikovane osobe napuštaju Rumuniju i započinju novi život u inostranstvu: ljekari, njegovateljice, inžinjeri, ekonomisti, pravnici… Bukureštanski politolog Cristian Pârvulescu ističe da Rumunija bilježi velik odliv mozgova. „Zbog toga je sve teže održavati određenu kvalitetu javnih servisa. A bez snažnog javnog sektora i dobrog obrazovanja, nema ni funkcionalne demokratije“ – kaže Pârvulescu.

Rumunija je zemlja s dugom emigracionom tradicijom. Još sredinom 19. vijeka, kad je u rumunskim kneževinama počeo slabiti osmanski utjecaj, među pripadnicima rumunske elite bilo je popularno provesti neko vrijeme u zapadnoj Evropi. S druge strane, siromašniji Rumuni odlazili su u Sjedinjene Američke Države.

O manjinama i beračima jagoda

U vrijeme komunističke diktature nacionalne manjine su bile te koje su Rumuniji okretale leđa. Do sloma Ceauşescuove diktature u decembru 1989. godine zemlju je napustila većina od oko 400.000 Jevreja koji su preživjeli holokaust te gotovo 350.000 pripadnika njemačke nacionalne manjine. Nakon pada Željezne zavjese taj se egzodus još jednom ubrzao.

Nakon prelaska u novi milenij zemlju napuštaju i sami Rumuni, i to u rekordnim brojevima. Rastuća potražnja za radnom snagom u južnoevropskim zemljama, poput Španije i Italije, te postepena liberalizacija viznog režima namamile su stotine hiljada Rumuna u inostranstvo. Prvo su ih nazivali „căpsunarii“ (berači jagoda) jer su mnogi od njih radili na poljima jagoda i plantažama voća. Danas oko tri miliona Rumuna za život zarađuje na zapadu Evrope, bilo kao sezonski radnici ili stalni zaposlenici, pretežno u Španiji i Italiji, no u posljednje vrijeme raste i njihov broj u Njemačkoj. U Rumuniji iseljenike nazivaju „stranierii”, što na italijanskom znači „stranci“.

Međutim, Rumuniju ne napuštaju samo visokoobrazovane osobe, nego i društveno ugrožene grupe. U prvom redu su Romi ti koji zemlju napuštaju zbog besperspektivnosti, marginalizacije i rasizma. Dugi niz godina njihova glavna odredišta bila su Italija, Španija, Francuska, Velika Britanija i Irska, a u novije vrijeme sve više njih iseljava i u Njemačku.

„Iseljavanje nanosi ogromne štete“

Iseljavanje Rumuna Roxani Prodan donosi novac. Ova 54-godišnja preduzetnica iz Bukurešta vlasnica je posredničke kompanije Manpower koja rumunskim građanima nalazi poslove u inostranstvu, a istovremeno dovodi gostujuće radnike u Rumuniju. I ona je zbog ovog trenda zabrinuta za budućnost svoje zemlje. „Da bi se iseljavanje dugoročno smanjilo, treba prije svega povećati kvalitet obrazovnog sistema i povisiti plaće. Time bi mladi ljudi imali više razloga da ostanu ovdje.“

Za Sorina D. povratak u Rumuniju trenutno ne dolazi u obzir. Zapravo, ne može ni zamisliti kako bi bilo da ode iz Njemačke. I ako bi se već vratio u Rumuniju, uslov bi bio da radi u privatnoj ordinaciji, bez korupcije i s kvalitetnom medicinskom opremom. „Ovdje u Njemačkoj se, doduše, zaista mnogo radi“ – kaže Sorin, „ali briga o pacijentima je na visokom nivou, a ljekari i medicinsko osoblje dobro se odnose prema njima. To je ono što je meni kao ljekaru važno.“

Autor: Keno Verseck

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić