Bjelorusija: ekonomska strana krize
13. august 2020Zemlja koju često, a možda i prebrzo nazivaju „posljednjom diktaturom" u Europi, mogla bi se možda korektnije opisati kao posljednji sovjetski ekonomski sustav – ali bez Sovjeta. Upravo je to do sada osiguravalo Lukašenkovu moć – a sad je ugrožava. "It's the economy, stupid", to je rečenica iz vremena Billa Clintona koje se ponekad vjerojatno prisjetio vremešni vlastodržac u Minsku.
A "economy" Bjelorusije je toliko ovisna o Rusija da čudi kako je ta zemlja uopće do sada uspjela očuvati, doduše ograničenu, neovisnost od nadmoćnog susjeda. Bjelorusija sa svojih niti deset milijuna stanovnika dijeli granice s Poljskom, Letonijom i Latvijom, članicama Europske unije, u direktnom susjedstvu je Ukrajina, ali izravni susjed je i Rusija – zemlja sa 144 milijuna stanovnika i bruto domaćim proizvodom od gotovo 1.660 milijardi dolara (u 2018. godini).
Gospodarska bilanca Bjelorusije u 2018. iznosila je 60 milijardi dolara, precizni aktualni podaci nisu raspoloživi. Rusija je neusporedivo veći trgovinski partner: gotovo 40 posto svojih proizvoda Bjelorusija izvozi u susjednu zemlju. Također je važno spomenuti da je Rusija „kontrolira" skoro 38% državnog duga Bjelorusije.
Subvencije iz Moskve
Sve to ipak možda i nije tako odlučujuće kao jedna posebna vrsta subvencije Lukašenkova režima od strane Kremlja, koja se njeguje već odavno. Rusija je u velikom stilu isporučivala Bjelorusiji sirovu naftu i to ispod uobičajene svjetske tržišne cijene, naftu se prerađivalo u bjeloruskim rafinerijama i derivate proizvedene na taj način Bjelorusija je prodavala po standardnim svjetskim cijenama. Njemački list Das Parlament nedavno je napisao da su po opreznim procjenama oporbe izravne i neizravne subvencije od strane Moskve „do 2017. iznosile gotovo 90 milijardi eura".
S tim sredstvima i iznimno brižnim odnosom prema državnim poduzećima, režimu je dugo vremena polazilo za rukom održavati ekonomsku stabilnost. Svjetska banka u svom izvještaju o Bjelorusiji to opisuje ovako: „...postupni proces transformacije, koji karakteriziraju ograničene strukturne reforme i skromna ekspanzija privatnog sektora."
Posljedica tog pristupa je da u Bjelorusiji de facto nema oligarha koji su se obogatili na razbijanju i privatizaciji državnih poduzeća – a državni sektor je zaslužan još uvijek za skoro 50% BDP-a. Državna poduzeća koje režim pazi i mazi jamče ljudima radna mjesta i određenu sigurnost kad se radi o isplati plaća. Samo 6% građana u Bjelorusiji ima primanja niža od granice siromaštva. U bogatijoj Poljskoj, kako je podsjetio Le Monde diplomatique, u siromaštvu živi 14,8 posto stanovnika. Ali državne firme ne pomažu u procesu modernizacije bjeloruske ekonomije.
Dinamika u IT-sektoru
Za modernizaciju je ionako zadužen – barem u dvomilijunskoj metropoli Minsku – vrlo živahan IT-sektor. Svjetska banka napominje da su tvrtke iz sektora informacijske i tehnološke industrije donedavno u rastu BDP-a imale isti udio kao i agrarni sektor, industrija i građevina, i to zajedno. Zahvaljujući i tom IT-sektoru barem u glavnom gradu Bjelorusije se formira srednji sloj stanovništva s boljim primanjima. Plaće izvan Minska u prosjeku iznose oko 200 eura mjesečno.
Tu relativnu stabilnost bjeloruskog gospodarskog sustava u međuvremenu ugrožavaju dva ključna problema: korona-kriza i dogledno okončavanje ruskog programa naftnih „dobročinstava".
Već 1999. su Minska i Moskva sklopili takozvani „Ugovor o savezu država", kojim je bilo predviđeno da se jednoga dana suradnju dviju država „transformira" u oblik dalekosežne unije Rusije i Bjelorusije. Od toga za sada nema ništa. Bjeloruski vlastodržac Lukašenko je do sada na pritiske iz Moskve kojima se inzistiralo na formiranju te unije uvijek uspijevao odgovoriti taktikom odugovlačenja.
A to nije ostalo bez posljedica. Početkom ove godine Moskva je naredila privremenu obustavu isporuke sirove nafte svom zapadnom susjedu. Na posljedice nije trebalo dugo čekati. Bjeloruski je izvoz zbog toga u prvom kvartalu zabilježio pad od 16%. Od početka ove godine bjeloruska nacionalna valuta je u roku od šest mjeseci osim toga izgubila skoro 19% svoje vrijednosti.
Korona i druge krize
Moskva namjerava do 2025. okončati program posebnog, privilegiranog tretmana. Promatrači računaju s tim da bi Minsk zbog toga mogao do 2024. izgubiti oko jedanaest milijardi dolara. To je novac koji će onda nedostajati u financiranju socijalnog mira u zemlji.
Već za 2020. godinu Svjetska banka prognozira pad bjeloruske privrede za najmanje dva posto (po nekim drugim procjenama Svjetske banke moglo bi se raditi i o -4%). Veliku ulogu u tom kontekstu igraju posljedice korona-krize u Rusiji, najvažnijem trgovinskom partneru. Osim toga i ekonomski problemi u Europskoj uniji uvjetovani pandemijom – EU je drugi najvažniji partner Bjelorusije.
Lukašenko je povjerenje svojih pristalica izgubio i jednim dijelom zahvaljujući dugotrajnim negiranjem korona-krize, odnosno lošim kriznim menadžmentom. „Bez korona-epizode", napisao je već koncem srpnja njemački magazin Cicero, "ne može se objasniti" zašto je oporba u predizbornoj kampanji ostvarila tako nagli porast podrške građana. Zbog krize Lukašenku će ubuduće vrlo izgledno nedostajati sredstva kojima bi mogao „primiriti" svoje pristalice – prije svega materijalna. I to je vjerojatno jedan od razloga porasta stope represije nakon izbora.