Bosanci u Parizu odaju počast žrtvama

Prelijep, sunčan, topao dan u Parizu doživljavaju njegovi stanovnici kao smirivanje, blagost i utjehu nakon užasa terorističkih masakrâ. Iako su zabranjene sve manifestacije, ljudi se spontano okupljaju na javnim mjestima, debatuju, olakšavaju dušu, polažu cvijeće i pale svijeće u blizini mjesta masakra i na rerentnim mjestima francuske metropole, kao što je Trg Republika. Strašni bilans smrti i stradanja zaustavio se na brojci od 129 mrtvih i 352 ranjenih. Među jednim i drugim ogromna većina su mladi, oni koji su bili u dvorani Bataclan na koncertu grupe "Eagles of Death Metal". Nedaleko od tog mjesta, na uglu bulevara Volter (Voltaire) i Rišar Lenoar (Richard Lenoir) spontano je napravljeno mjesto odavanja poštovanja žrtvama. Više hiljada ljudi tu dolazi i polaže cvijeće, pali svijeće i ostavlja poruke žalosti i solidarnosti sa žrtvama. Među njima su i ljudi porijeklom iz BiH.

„Pobjegao sam iz rata, a sad kažu i ovdje rat“

"Žao mi je mladosti. Umjesto da danas uživa u ovom lijepom jesenjem danu, da vole i budu voljeni, sad su u ledu mrtvačnica. Kakva je to monstruozna ideologija koja je u stanju svoje ispunjenje naći u krvi i smrti. Pobjegao sam iz rata, a sad kažu i ovdje rat", žali se Edhem Bećirčić iz Sanskog Mosta, koji je izišao da vidi kakva je atmosfera "dan poslije". Složili smo se da još traje odjek strašnih događaja i da je ljudima zavladalo osjećanje nesigurnosti. Rekao je da se do ovog mjesta dovezao sa strahom neoubičajeno praznim metroom. "Bojiš se svakog ko uđe. Misliš: svako bi mogao iznenada početi da puca", kaže on.

Na istom mjestu susrećemo i dvije žene porijeklom iz BiH. Pitamo ih kako su doživjele terorističke zločine?

"Ja sam se ukočila od straha. U subotu nisam smjela na posao, prvi put se desilo da ne odem. Metro devetka kojim idem na posao prolazi u blizini ove koncertne dvorane i nedaleko ili pored samih kafana u kojima su počinjeni atentati. Istina, metro ide ispod zemlje, ali možda baš zato se nisam usudila da pođem na posao", kaže tridesetogodišnja Mirzeta Dervišić, koja je u Francusku došla iz Prnjavora sa roditeljim za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, a sada radi kao kasirka u jednoj samoposluzi.

"Uhvatila me je paniku. Da se sa Sevletom ne nalazim svake nedelje, ne bih ni danas nikud. Dvostruko me je strah. Prvo da ne ugledam teroriste s puškama u rukama. Rekoše na televiziji da su gotovo sigurno iz "Islamske države", dakle muslimani. Otud drugi strah. Pošto sam i ja muslimanka, bojim se kakvih reakcija na nas. Istina, nisam tako nešto doživjela otkad sam u Francuskoj, čak ni u januaru kad je bio onaj prethodni atentat, ali ovo je prevazišlo svaku mjeru. I strah je strah".

"Teško je danas biti musliman u Parizu“

Četrdesetogodišnja Sevleta Mutevelić iz Bijeljine, koja već više od dvadeset godina živi u takozvanom "socijalnom stanu" u predgrađu Saint-Denis, rezonuje slično: "Teško je danas biti musliman u Parizu. U četverospratnici u kojoj živim većina stanara su muslimani, iz Alžira, Maroka i Afganistana. Ja sam u toj zgradi jedina iz Bosne, ali ima nas još u okolnim zgradama. Nekada smo znali porazgovarati sa komšijama muslimanima, ali juče jedva da se pozdravimo i samo klimamo glavom jedni drugima. Bojimo se terorista, koji su odreda odrasli u predgrađima, ali strepimo od nepovjerenja i sumnje, od toga kako nas vide Francuzi, kojih, doduše, u ovom kvartu u kojem živim i nema. Sve više smo izolovani ni krivi ni dužni," kaže ona.

Ove dvije Bosanke su među stotinu buketa i svijeća položile svoje ruže, baš pored natpisa na komadu kartona: "Nećemo vas zaboraviti!" Na trgu Trocadero, sa čijeg platoa "puca pogled na Ajfelov toranj nedeljna atmosfera. Stotine turista je ispunilo plato i slika ove znamenitosti Pariza kao da se ništa nije desilo prije četrdesetak sati. Jedan bračni par iz Danske fotografiše svoju djevojčicu koja u rukama drži natpise i mijenja ih: mir, ljubav, sreća…

U ambasadi Bosne i Hercegovine uspostavljeno je stalno dežurstvo. Sa svih strana dobijaju telefonske pozive s jednim istim pitanjem: ima li među žrtvama građana iz Bosne i Hercegovine ili francuskih državljana koji su porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Za sada članovi izaslanstva BiH, uključujući i ambasadora Ivana Orlića, ne mogu dati nikakav odgovor. U kontaktu su sa francuskim vlastima, ali posao identifikacije žrtava tek je počeo i neizvjesno je koliko će potrajati.