Božija kazna za iransku teokratiju?

Zima nezadovoljstva i bijesa u Iranu. Mlado stanovništvo negoduje. Dosta im je obećanja od kojih nemaju ništa, dosta im je praznih vjerskih i političkih parola. Neoliberalna ekonomska politika, koja je milione ljudi gurnula u siromaštvo, svepristuna korupcija, zemljotres poslije kojeg je država loše reagovala, prirodne katastrofe kao što je drastično smanjenje rezervi vode – sve to je pripremilo teren za talas protesta, čiji je okidač na kraju bio rast cijena jaja: ona su znatno poskupila nakon masovnog ubijanja pilića zbog ptičjeg gripa. To je bila kap, koja je prelila čašu opšteg nezadovoljstva. Lokalni protest je prerastao u nemire širom zemlje.

Ali, da li je to revolucija? Pobuna koja bi srušila teokratski sistem Irana? Teško. Jer, snaga pokreta je i njegova slabost: bez prepoznatljive vodeće figure, spontano rasplamsan, protest onemogućuje režimu da jednostavno uhapsi vođe i obezglavi proteste. Sa druge strane, osim poziva za poboljšanjem socijalnog položaja ljudi, demonstranti nemaju jasan plan, već protivrječne zahtjeve.

Režim mobiliše svoje pristalice protiv demonstranata

U međuvremenu režim mobiliše svoje pristalice u velikom broju. Prije svega zato što na raspolaganju ima policiju, vojsku, tajne službe, koje bi previše mogle da izgube ukoliko bi se priključile protestu. I u prošlosti su ove snage pokazale da su spremne i da krvavo uguše proteste.

Podsjećanje: u nepune četiri decenije iranske teokratije, svakih deset godina bio je jedan veliki protest. Posljednji je bio „zeleni pokret“ 2009. godine kada su milioni ljudi izašli na ulice, sa jasnim ciljevima i jasnim vođstvom. I taj protest je bio krvavo ugušen – što djelimično objašnjava suzdržanost veterana iz 2009. godine prema današnjim protestima.

Najnoviji protesti vidno prave pukotine u establišmentu. Tvrdolinijaši i umjerenije sile –  mada istinski umjerenih i reformski orijentisanih snaga nema u vladajućim krugovima Teherana – bore se za moć i uticaj. Oni pokušavaju da instrumentalizuju proteste, kako bi oslabili svoje neprijatelje. Takođe i da bi se pozicionirali u borbi za mjesto nasljednika ostarjelog vrhovnog vođe ajatolaha Alija Hameneija.

Kako bi inostranstvo trebalo da reaguje? Jasno da demonstranti zaslužuju našu bezgraničnu solidarnost. Protestovati, izraziti svoje mišljenje – to je osnovno pravo, svuda, pa tako i u Iranu. Pritisak na Teheran je neophodan kako bi se režim primorao da se pridržava pravila – predsjednik Hasan Rohani je barem priznao da su protesti u Iranu dozvoljeni.

Demonstracije u znak podrške vlastima

Taj pritisak može da se postigne i ekonomskim putem. Upravo zbog teške ekonomske situacije, Iranu su potrebne investicije iz inostranstva. Takođe bi na internet-koncerne trebalo uticati da omoguće slobodnu razmjenu mišljenja na internet-platformama.

Međutim, kontraproduktivni su otvoreni pozivi da se vlast smijeni, kakvi stižu iz SAD. Oni idu na ruku konzervativcima, koji tvrde da su protesti organizovani iz inostranstva. Iranci ne doživljavaju ozbiljno to što je Donald Tramp tobože naprasno otkrio simpatije za njih i njihovu boru za slobodu. Uostalom, on je nedavno uveo zabranu putovanja u SAD za građane Irana, među kojima su i politički disidenti.