Za kim zvono zvoni
19. januar 2020
Nešto mora da se dogodi. Ne može se dopustiti da ovaj istorijski dan prođe tek tako. Poklonici Bregzita već nedjeljama mozgaju kako bi mogao da se proslavi izlazak iz Evropske unije 31. januara u 23:00 sata po srednjeevropskom vremenu. Treba li čitavu zemlju, od vrha do dna, prekriti britanskim zastavama? Ili vući na konopcu ulicama lutku Mišela Barnijea, kao što se radilo u starom Rimu sa pobjeđenim vojskovođama. Pa čak iako kao i ranije polovina Britanaca ne želi Bregzit - ali to su ionako samo sve nebritanski loši gubitnici.
Radujte se, ako možete!
Premijer ne želi da produbljuje temu, jer sumnja da mu se postavlja politička zamka o koju bi mogao da se saplete. Radije pravi njemu svojstvene viceve: "Dajte cenera za Big Ben Bong" - aliteracija mu je izuzetno zabavna. Poklonici Bregzita bi naime željeli da zvone istorijskim zvonom na zgradi parlamenta, kao kod velikih državnih događaja - na primjer kraj Drugog svjetskog rata. Oni očigledno na oslobađanje od jarma EU gledaju kao na pobjedu nad nacistima, što daje uznemirujući uvid u njihovo mentalno stanje. Ali, još uvijek se ne zna za koga će razgovori nakon Bregzita postati objava kapitulacije.
U svakom slučaju Džonson je imao sreće, s obzirom da je bat velikog zvona demontiran zbog sanacije tornja, tako da će izbjeći kontroverze. Jer, i Big Ben je, isto kao i cijela zgrada parlamenta, ali i drugi dijelovi britanske infrastrukture, u akutnoj opasnosti od urušavanja. A da se zvono provizorno stavi u funkciju koštalo bi 500.000 funti, kaže premijer i istovremno dodaje kako bi se novac mogao prikupiti kraudfaundingom. Dakle, ako pola miliona pristalica Bregzita daju samo po jednu funtu, ili pak superbogati podržavaoci poput njegovog kolege iz reda torijevaca, barona Eškrofta preuzmu cijelu sumu, onda svečanoj zvonjavi više ništa ne stoji na putu.
Ali, ako već neće da zvoni Big Ben, mogla bi onda da se u cijeloj zemlji oglase crkvena zvona? Bakingamski biskup je bio ogorčen i ovakvu želju vidi potpuno neukusnom. Drugi sveštenici su rekli da bi to unijelo samo još više podijela u zemlji, a oni bi na kraju krajeva morali takođe da se pobrinu za duše ostalih, za koje će ovaj dan biti bolan. Nema dakle sreće ni kod zemaljskih predstavnika nebeskih radosti.
Između dječjeg rođendana i sahrane
Ali, ako zaista žele da proslave, kako bi bilo sa kolačima za sve? U svetu ideja Borisa Džonsona "cake" kod Bregzita igra veliku ulogu, kolač koji je uvijek želeo da ima i jede u isto vrijeme. A koliko puta su mu partibrejkeri iz Brisela objašnjavali da bi morao da se odluči - ali, on je istrajavao u svom konceptu. Dobro, hoće li onda naložiti da se o državnom trošku ispeče nekoliko stotina hiljada kolača kako bi svako na Bregzit partiju dobio dio? Time bi barem probudio sentimentalna sjećanja na to kako su se nekad slavili dječji rođendani, kada se slatkiši jedu do iznemoglosti, što takođe dobro paše uz Bregzit. Jer, tek nakon njega jednom će da bude muka.
Na kraju bi pak ovakav jedan narodni obrok od Bregzit-kolača usrećio i evropske prijatelje. Na kraju krajeva kolači se dijele i na sahranama, kako bi se postigla ravnoteža između radosti i tuge. A sve bi moglo da se ukrasi zastavicama i nalije bogato alkoholom da osjećaji nikom ne bi stali u grlu.
S druge strane, uraditi još jednu prigodnu kovanicu bila bi prilično glupa ideja. Jer, kovanice od 50 penija, urađene za 31. oktobar 2019. u čast Bregzita, su se morale ponovo pretopiti, zbog toga što je Bregzit odgođen. Ali, natpis je bio fantastičan: "Mir, prosperitet i prijateljstvo sa svim zemljama". Posebno nakon što je Blumberg preračunao da je Bregzit već do sad koštao britansku privredu, koliko svi izdaci zajedno za Evropsku uniju u skoro posljednjih 50 godina. Tako nešto se naziva uništavanje novca, što baš i nije prikladno da se proslavlja prigodnim kovanicama.
Može i s muzikom
Gradonačelnik Londona, Sadik Kan zabranio je poglavici Bregzita, Najdželu Faražu da svoj parti ispred parlamenta kruniše vatrometom. Stvarno je nepravedno ako vam za datu priliku nije dozvoljeno da ispalite malo slavljeničkih otrovnih gasova iznad Temze. Ali, ako to već nije dozvoljeno onda bregitašima ostaje još muzika kako bi pokrenuli mase. Tu se nudi "oldies but goldies" - "Land of hope and glory" (Zemlja nade i slave), gdje se na muziku Edvarda Elgara "granice povlače sve dalje i dalje"; što, ako se pažljivije pogleda i s obzirom na škotske planove o otcjepljenju ne ide baš uz Bregzit. Ili omiljena "Rule Britania" (Britanska pravila), u kojoj se preko okeana slavi britanska moć. Ali, pošto Velika Britanija posjeduje još samo jedan nosač aviona, ova moć više nije što je nekad bila.
Pop muzika nudi više materijala. Kako bi bilo sa "Final countdown" nešto prije 23 sata? Očaravajuća pjesma, u kojoj se govori i o mogućem povratku... ali bolje ne. Ili možda da se bregzitaši drže svog procesa uništenja i jednostavno odsviraju Seks Pistolse "Anarchy in the UK". Na kraju krajeva mogli bi da prepjevaju fudbalski hit FK Liverpula "You'll always walk alone" i tako proslave svoju usamljenost u slobodi.
Na drugoj strani Temze, gdje Bregzit teče kao podmazan, nudi se mogućnost za pjevački kontranapad. Tu bi bilo mjesta za nekoliko hiljada građana EU, koji bi prkosno i iz sve snage pjevali stvar od Fleetwood Maca "Go your own way". A ostale su još dvije nedjelje da se vježba.