Bujica psovki, bujica prijetnji
6. august 2018
„Usrani Jugoslovenu, drkam na tebe i tvoje komunističke fašiste" – to zvuči skoro kao nespretna izjava ljubavi. DW ima uvid u poruku te sadržine koju je na njemačkom novembra prošle godine u sandučetu svog Fejsbuka zatekao Danijel Majić, dugogodišnji novinar lista Frankfurter rundšau. Pošiljalac je bio neki Željko, po fotografiji bi se reklo sredovječni gospodin.
Odmah je Majić znao otkud to da mu nepoznati gospodin piše. Koji dan ranije objavljen je njegov tekst „Jubilej sa huškačem" o proslavi hrvatske dijaspore u Majncu kojoj je prisustvovao Velimir Bujanec, voditelj popularne i sporne emisije „Bujica" na zagrebačkoj televiziji Z1.
Bujaneca je Majić čitaocima uglednog frankfurtskog lista opisao kao voditelja emisije u kojoj se „redovno huška protiv nacionalnih i drugih manjina" te čovjeka koji se ranije „opušteno pojavljivao u ustaškoj uniformi sa kukastim krstom" i tražio „rješenje srpskog pitanja" po ustaškom konceptu.
Čitaocu Željku se to nije svidjelo. I nije jedini. Zapravo, Majić je prije koji dan, kada se zahuktalo sa Tompsonom i reprezentacijom, provjerio arhivu svojih tekstova. Kaže, napisao ih je oko 3.000, ali svega tridesetak u kojima se pominje Hrvatska ili bilo šta što ima veze sa njom. „Pišem ja i o njemačkim neonacistima i desnim populistima, ponekad i o islamistima, i nikad ne dobijam poruke u tom kvantitetu", kaže ovaj novinar za DW.
Nije bolje prošao ni Danko Rabrenović, frontmen diseldorfskog benda „Trovači" i autor knjiga i radijskih emisija. U članku za Velt na dan finalne utakmice Mundijala je napisao da se osjeća podvojeno, veoma se raduje uspehu Hrvatske, ali je veoma kivan zbog „previše nacionalizma" koji okružuje reprezentaciju. U članku je otkrio da mu je majka Hrvatica, a otac Srbin i trebalo je samo vidjeti komentare čitalaca na to.
U bijesnim reakcijama Hrvata – mahom iz dijaspore u Njemačkoj – nađe se i pokoja prijetnja. „Obično mi pišu da me žele sresti ili mi navratiti kući, tako nešto. Rijetko kad je direktnije. Jedan se sad toliko naljutio da je prijetio da će mi oguliti srpsku kožu. Nije da mi je važno, ali ja čak i nisam srpskog porijekla", dodaje Majić.
„Kada 'naši' pišu, to je izdaja"
DW je iz razgovora sa više novinara koji na njemačkom pišu o regionu bivše Jugoslavije ustanovio da posebno brojne i posebno prostačke ili prijeteće reakcije stižu kada je tema Hrvatska. Kada Danijel Majić, recimo, kritički piše o Cecinom koncertu u Frankfurtu, stići će komentar, dva. Kada piše o Tompsonu, stići će ih bujica.
Drugo, reakcije dijaspore su uglavnom rezervisane za autore sa korenima iz Jugoslavije. Dvojica starih vukova među novinarima koji pišu o Balkanu, Andreas Ernst i Norbert Mapes-Nidik, za DW potvrđuju da reakcije koje stižu do njih ili njihovih reakcija nisu ni izbliza tako brojne niti tako ispod pojasa. Premda obojica – Ernst za Noje cirher cajtung, a Mapes-Nidik za brojne listove – jednako britko kritikuju nacionalizme i druge anomalije u restlovima bivše Jugoslavije.
„Kada Švabo tako nešto piše, u redu, on i ne zna bolje, ali kada 'naši' pišu, to je izdaja", tumači to Mapes-Nidik.
„Danijela naravno onda prozivaju izdajicom otadžbine, a mene Srbinom", kaže za DW Krsto Lazarević koji kao slobodni novinar piše za neke od najuglednijih njemačkih listova poput Velta, Cajta, ljevičarske Nojes Dojčland ili Jungle World, a povremeno i kolumnu za DW. Krsto i Danijel su se inače prije više od godinu dana upustili u pokušaj da publici na njemačkom govornom području približe Balkan kroz podcast Ballaballa-Balkan.
„Kada pišem o salafistima u Bosni ili huliganima u Srbiji dobijem neke reakcije, ali to nikako nije uporedivo sa onim kad pišem o Tompsonu ili kritički o dešavanjima oko hrvatske reprezentacije, korupciji ili slično", nastavlja Krsto Lazarević.
Razlika je, slažu se naši sagovornici, u tome što je hrvatska dijaspora u Njemačkoj daleko bolje organizovana od srpske ili bošnjačke. „Ne vjerujem da je većinski dio Hrvata koji godinama žive u Njemačkoj sklon nekim desničarskim pozicijama. Ali jesu oni koji su organizirani, bilo u katoličkim zajednicama ili drugim udrugama", kaže o tome Majić.
Hrvatska kao nedodirljiva svetinja
Tu je recimo famozni „Svjetski kongres Hrvata u Njemačkoj" čiji funkcioneri redovno pišu duga elektronska pisma redakcijama, nezadovoljni izvještavanjem o Hrvatskoj. Tu je izvjesni Mladen Kostić koji se predstavlja kao član uprave Hrvatskog nacionalnog etičkog suda pa jednom na adresu desetina njemačkih političara i redakcija povodom Majićevog teksta navodi da je „đubre posebne sorte i definitivno velika sramota za ljudskost i demokratiju" to što se piše o „našem najboljem pop-rok-pjevaču i veteranu gospodinu Marku Perkoviću Tompsonu". Taj isti Kostić svoje hronične mejlove potpisuje akronimom „ZDS" (Za Dom Spremni).
Udruženja su to koja su organizovala koncerte „gospodina Marka Perkovića Tompsona" po Njemačkoj dok nisu zabranjivani. Udruženja koja dovode ekstremne šoviniste poput Velimira Bujaneca, ili generala i poslanika Željka Glasnovića koji po zagrebačkom Saboru motri da li neko govori „srpski" ili pak organizuju projekcije filma „Jasenovac – istina" u kojem autor Jakov Sedlar iznosi niz laži i relativizacija o ovom ustaškom logoru smrti.
Takvima nije milo kada njemački mediji kritikuju njihovu „domoljubnu" djelatnost. „Mislim da je za njih to povreda časti jer u njihovom svetonazoru je Hrvatska sveta zemlja koju niko ne smije da kritikuje. Ako i kritikuje, onda samo smije komuniste koji su bili na vlasti. Oni ne mogu da izađu na kraj sa činjenicom da neko kritički analizira njihovu zemlju ili pak ima drugačije mišljenje", kaže Krsto Lazarević.
Nazvan je već u raznim reakcijama „srpskim propalim komunistom" koji sve Hrvate smatra „fašistima osim svog hrvatskog Balabala prijatelja Danijela Majića i svojih komunista", nazivan je „debelim četnikom" i „kopiletom ljevičarskim", poručeno mu je da „jebe svoju geačku, četničku srbendiju koja, još živi u srednjem vjeku, pod turcima, pas ti jebo mater", i pozdravljan je sa „Za Dom Spremni".
„Oni sistematski pokušavaju da podriju moju vjerodostojnost pri svakom članku u kojem se kritički odnosim prema dešavanjima u Hrvatskoj. Naravno da može biti problematično kad si slobodni novinar, a tvoj poslodavac pri svakom tvom članku mora da računa sa desetinama bijesnih reakcija i poruka mržnje", kaže naš sagovornik.
Ali to ni po jada – za novinarstvo je ionako potrebna nešto deblja koža. No, ono što Lazareviću zbilja smeta jesu dugi i opširni, naizgled potkovani mejlovi koje dobijaju redakcije za koje radi. Nedavno je uredniku morao da objasni da nije ništa izmislio kada je, pišući portret Luke Modrića, samo pomenuo pogrom nad Srbima u Zadru 1991. godine poznat kao Dalmatinska kristalna noć. Jer, javio se jedan čitalac napisavši da su „navodni pogrom nad srpskim stanovništvom, navodno protjerivanje hiljada Srba i navodna ubistva nekih, sve u Zadru, bezočne laži".
„To rade mješanci"
Lazarević kaže da stotine reakcija zna da stigne kada njegovo ime pomenu desničarski hrvatski portali, ili Tompsonovi fanovi u Fejsbuk grupama. Dnevno.hr je maja 2016. u nedjeljnom štampanom izdanju posvetio čitav tekst razvlačenju Lazarevića jer se usudio da kritikuje prikazivanje filma „Jasenovac – istina" u Njemačkoj.
„Tako i mladi beogradski novinarčić i piskaralo gradi naprednu novinarsku ljevičarsku karijeru u njemačkim medijima bacajući povijesno lažno blato u neograničenim količinama na Hrvate", suština je dugog i dosadnog pamfleta koji je potpisao Vice Borić.
Pisanje njemačkih medija o njegovom odlasku u Majnc prokomentarisao je ovog februara i Velimir Bujanec u svojoj TV-emisiji. „To rade mješanci. To rade ljudi koji su izgubili državu Jugoslaviju, imaju imena i prezimena sa ovih prostora, vode balkanske titoističke stranice i pišu za radikalno lijeve njemačke medije. Sa tim radimo nešto što ne smijemo spominjati jer bi to bila reklama za recimo 'Violetu' ili 'Palomu'", aludirao je na marke toalet-papira.
Kada se podvuče crta, može se reći da su svi poduhvati hrvatske ljute desnice po društvenim mrežama i drugim kanalima – ekstremno neuspješni. Naprosto, nijedan od novinara sa kojima smo razgovarali nikada nije imao problema u redakciji za koju radi. Uvijek je bivao zaštićen i dalje uživao povjerenje. Ali, to autore pamfleta neće spriječiti da već povodom sljedećeg članka krenu u istragu „četnika" i „Jugoslovena".