Cijela Normandija kao veliko groblje

„Ploče u obliku krsta su napravljene od ilovače. To je njemačka zemlja. To je tada bio način da se vojnici sahrane ovdje, a da ipak imaju nešto iz zavičaja. Kako ne bi ležali pod tuđom zemljom. Pojedini posjetioci i srodnici su dolazii i bacali zemlju na grob. Ona bi trebalo da znači nešto poput: Vidiš da nisi sasvim sam u tuđini”, govori Tisaran upravnik groblja.

Svako ima pravo na grob

Prolazeći grobljem nailazimo na mnoge grobove u kojima počivaju nekadašnji SS vojnici. Naravno da nisu svi SS vojnici ratni zločinci, ističe Tisaran. Ipak ovdje se nalazi i grob oficira Adolfa Dikmana, koji je naredio masakr u francuskom selu Oradur sur Glan. Tom prilikom je život izgubilo više stotina ljudi.

„To je neprijatna situacija. Za narodnu zajednicu ne postoje dobra i loša djela. Onima koji su činili zločine ne odajemo posebnu počast. Međutim, svaki čovjek ima pravo na grob, iako se u životu nije ponašao kako treba.“

“Nisu se oni molili da poginu ovdje…”

Selo La Komb udaljeno je nekoliko kilometara od groblja. Ogust Valet 84-godišnji baštovan 50-tih je godina pomagao u izgradnji groblja i polaganju posmrtnih ostataka palih njemačkih vojnika. On govori o nastanku ovog groblja.

„Amerikanci su svoje pale borce sahranjivali na jednom, a njemačke na drugom mjestu. To je tako išlo šest, sedam godina, sve dok Amerikanci nisu počeli da sahranjuju vojnike na velikom groblju u Kolevil sur Mer. Cijela Normandija je bila jedno veliko groblje. Svuda su se nalazili mrtvi koje je trebalo identifikovati. To nije bio lijep posao, ali je on obavljen kako treba.”

Za vrijeme njemačke okupacije Šarlot Dubo morala je da pere veš njemačkih oficira. Danas bez srdžbe gleda na vrijeme njemačke okupacije. „Jedan bračni par iz Njemačke svake godine dolazi na grob svojih sinova koji su život izgubili ovde u Normandiji. Jednom su nas pitali da li bi htjeli da se brinemo o grobu. Pristali smo i dugo godina to radili. Ne pada nam lako, ali i mi imamo djecu. A ti mladi vojnici svakako se nisu molili da poginu ovdje.“

Ogust Vale i Šarlot Dubo se veoma dobro sjećaju proslave pedesetogodišnjice oslobođenja. Tada je nekadašnji kancelar Gerhard Šreder odbio da posjeti groblje La Komb. August Vale i Šarlot Dubo ipak smatraju da se treba sjećati i njemačkih palih vojnika. Ne svih, naravno.

„Zar moraš baš Nijemca?“

Groblje La Kamb danas posjećuju samo njemački veterani. 83-godišnji Johanes Berner, rodom iz Lajpciga, ostao je nakon rata u Normandiji. Oženio se Francuskinjom koja se prisjeća reakcije svog djeda koji je učestvovao u Prvom svjetskom ratu.

„Zar nema dovoljno Francuza, pa moraš baš Nijemca da uzmeš?“

Od tada se mnogo toga promijenilo. 1963. godine sklopljen je ugovor prijateljstva između Njemačke i Francuske. Mnogi gradovi dviju država su u međuvremenu postali partneri.

Autor: Claudia Hennen/ Zorica Dragićević

Odg. urednik: Svetozar Savić