Crnogorski "Beskrajni dan"

Izgleda da postoje tri Crne Gore.

Jedna je zadovoljna onim što ima u džepu i u srcu. Hajde, džep đene-đene. Ali u srcu - Milo. Poklonici ove Crne Gore znaju da njihova zemlja nije baš Monako, ali biće. Njihova sveta trijada se sastoji od pompeznih pojmova – EU, NATO i euro. Genijalnost njihovog vođe se ogleda u alhemijskom pretvaranju tih uvoznih pojmova u crnogorski patriotizam.

Druga Crna Gora ponovo nikako da dobaci do polovine onih koji izađu na biralište. Praznog su džepa, kažu, neslobodni i tegobnog srca. A u tom srcu sve i svašta – od principa Francuske revolucije preko majora Đurišića do zova majčice Rusije. Kada slušam šta kažu njeni oratori onda Montenegro ispada privatna država jednog opakog i osionog kuma. Samo nikako da ubijede birače da se bore protiv opakosti i osionosti, a ne za to da postanu kumovi umjesto kuma.

Treća Crna gora (dobra trećina punoljetnih građana), ne izlazi na izbore. Oni misle da nije do njih. Time uglavnom održavaju prvu Crnu Goru na vlasti.

Ponekad mi se učini da su Crnogorci zaista pronašli politički vremeplov. On se ničim izazvan uključi za izbore da bi – kao u filmu Dan mrmota – cijelu zemlju i sve nas koji je s nevjericom posmatramo, kroz vremenski vrtlog izbacio u isti dan. Dan kada pobjeđuje Milo Đukanović.

Sve tri Crne Gore su kao po kazni zarobljene u tom vremenskom vrtlogu.

Koje su pretpostavke izlaska iz ovog začaranog kruga?

Prva Crna Gora, makar neki njeni dijelovi, mora dosegnuti tačku iz koje se vidi da ponavljanje istog ne bi predstavljalo pobjedničku strategiju već gubitak za Crnu Goru. Ali iza njih lično. Za njihovu djecu. To će se desiti kada partijska mašina za zapošljavanje počne uništavati samu sebe. A to će se desiti kada antikorupciona praksa – ne samo floskule koje moćno zvuče – postane preduslov približavanja Briselu. Kada Milo postane smetnja ostvarenju svog evropskog narativa.

Dobrom dijelu opozicije je prijeko potrebna, mada je malo vjerovatna, političko-vrijednosna katarza. Hipertrofirani ego pod kojim klecaju nejaka koljena mnogih njenih perjanica mora biti predefinisan kao smetnja, a ne kao vrlina. Koncept crnogorske zapadne budućnosti mora biti socijalan, participativan, prožet vladavinom prava. Vjerovatno bi samo dosljedno građanska Crna Gora u pristupnom procesu dobila jedinstvenu šansu da vjerodostojno ukaže na raskorak između poevropljene retorike i partokratijske, autoritativne prakse vlasti.

Bojim se da su u pravu bili svi koji su opominjali da predsjednički izbori ne mogu biti tek generalna priprema lokalnih. Možda je politika nagrizanja sira i preotimanja jedne po jedne opštine smislena u drugim okolnostima. U Crnoj Gori kao i u većini susjednih zemalja, to znači tek preuzimanje praznjikavog lokalnog kazana i rekonfiguraciju oko njega. Veliki kazan je ionako nevidljiv i nedostupan javnoj kontroli. Bez mnogo oštrijeg zakona o oduzimanju imovine čije porijeklo nije moguće opravdati funkcionerskim platama i uredno vođenim poslovnim knjigama, bez sudstva koje bi dosljedno sprovelo takav zakon i medija koji ne bi ustuknuli pred tajkunskom batinom sve će ostati kako jeste.

Za sada nije na pomolu politička grupacija sa ovakvim vrijednosnim rasterom i harizmatičnim liderom čiji bi glas čule sve tri Crne Gore. Za sada su vlast, opozicija i inertna masa predvođena apstinentima jednako zakovani za sjedišta vremenske mašine koja će ih, ako se ne pomjere s mjesta, sigurno vratiti u sljedeći Dan mrmota.