Da li se uopšte mogu obuzdati špekulanti?

U vremenima kada još uvijek traju prosvjedi građana pred svjetskim financijskim metropolama, svakako lijepo zvuči vijest kako se na sastanku predsjednika država ili vlada Europske unije dogovorilo kako se i banke moraju prisiliti da otvore blagajnu - i prilikom djelomičnog oprosta dugova Grčkoj, ali još više, odredbom da već do sljedećeg proljeća povećaju udio vlastitog kapitala u investicijama na najmanje 9%.

Mrski neprijatelji u tamnim odijelima

Sve u svemu, ovo nisu vremena kad je "u modi" slušati bankare koji su uzalud upozoravali kako su upravo to i sami odlučili, u takozvanom sporazumu Basel III gdje su se međusobno dogovorili kako će povećati vlastiti udio baš na 9%. Ali postupno, do godine 2018. Ovako ih se sili da u najkraćem roku "povuku" ozbiljan novac (banke Grčke moraju u nekoliko mjeseci sakupiti oko 30 milijardi eura, Španjolske preko 26 milijardi, Italije gotovo 15 milijardi...) i to u vremenima kad ionako prijeti recesija. Drugim riječima, novac će ostajati u bankama umjesto da pomaže gospodarstvu da izbjegne najgore.

Nije teško ignorirati argumente bankara, pogotovo ako je - kao Deutsche Bank, i u trećem kvartalu i dok se moglo samo nijemo promatrati kako se zaoštrava kriza u zoni eura, ipak objavila dobit (EBIDA) od 942 milijuna eura, makar je sektor investicijskog bankarstva te institucije u tom razdoblju praktično zamro. Ali ipak je potrebno obratiti pozornost na ono što govore bankari, jer su već i oni počeli upozoravati javnost kako pravi problem zapravo još nije niti dotaknut. Štoviše, veliko je pitanje, jesu li i političari uopće svjesni koje razmjere je taj problem dobio.

Leglo kocke i ostalog poroka

Glavni problem je zapravo što se svjetsko tržište kapitala u posljednje doba pretvorilo u najgoru moguću igračnicu na sreću. Već po volumenu koji se "vrti" na tržištu kapitala svakome mora biti jasno kako nešto nije u redu: svaki euro koji svi građani ovog planeta ostvare u jednoj godini, u istoj godini se on na tržištu "okrene" deset puta! Jer, to zapravo znači da je volumen prometa na financijskom tržištu deset puta veći od ukupne svjetske privrede. Najveće "šibicarenje" se zbiva na tržištu deviza koje je ionako najveće tržište vrijednosnicama uopće. Promet se procjenjuje na oko četiri bilijuna američkih dolara - dnevno!

Ali još je zanimljivije pogledati, što se događa s tim devizama. Naime, samo jedan sićušan dio tog iznosa deviza je doista potreban na našem globalnom tržištu da banke, poduzeća ili pojedinci plate potraživanja u nekoj tuđoj valuti. Golem dio - stručnjaci procjenjuju kako je to između 95 i 99 posto od tih četiri bilijuna, su transakcije među bankama koje se svode na kratkoročne oklade protiv ili za neku valutu kojom se trguje. Spominjemo samo procjene stručnjaka, jer se sva ta trgovina odvija samo među bankama, bez udjela burzi - i bez tuđih znatiželjnih očiju i nekakvih propisa.

Fondovi i proizvodnja čokolade

Ni to nije najgore: nedavno smo bili svjedoci kako je jedan hedge-fond masovnom kupnjom natjerao cijenu kakaovca na rekordnu visinu kakva se nije vidjela u posljednja tri desetljeća. Hoće li to značiti da će se taj fond sada naveliko dati u proizvodnju čokolade? Već i to pitanje svjedoči da taj koji ga je postavio, barem u posljednjih dvadeset godina nije ni zavirio na robnu burzu, pogotovo ne na onu najveću, u Londonu.

Tu se ne trguje robom, nego opcijama: jedva jedan jedini postotak od tih opcija kupac zadrži i do njegove realizacije, dakle da onda negdje pošalje brod po sirovinu koju je kupio. Sve ostalo su čiste - špekulacije koje samo tjeraju cijene nebu pod oblake. Ponekad (nedavno smo vidjeli vrtoglavi pad cijena srebra) to ne uspije. Ali to je tek iznimka koja potvrđuje pravilo da se tu ostvaruju goleme zarade.

Kad političari čuju ovakve primjere, onda im je prvo na jeziku - zabrana. Čak i američki ured za nadzor burzi planira uvođenje ograničenog broja opcija za jednog kupca, ali nas je i doba Staljina naučilo kako zabrane, u pravilu - ne pomažu. Mnogo je jednostavnije upotrijebiti stare, dobre kapitalističke metode: takvu trgovinu učiniti skupom, pa tako i nezanimljivom.

Zašto ponekad treba slušati bankare?

Jer, danas na financijskim tržištima tek rijetko se čuje ljudski glas. Golem dio trgovine, na burzi u New Yorku je to oko dvije trećine transakcija, odvija se između računala koja vrtoglavom brzinom koriste i najmanje oscilacije u cijenama vrijednosnica. Taj ritam neće izdržati nikakav čovjek, jer je tu riječ o i po 250 transakcija po sekundi - makar se 80 do 90 posto tih transakcija poništava jer su se ipak pokazale kao potpuno besmislene.

Čak i minimalan namet na takvu transakciju bi takav posao učinio glupim, a još je lakše odgovarajućim pristojbama i jednostavnim propisima uvesti red na tržište CFD-a. U neka davna vremena ljudi su kupovali udjele neke tvrtke i onda živjeli u nadi da će ta tvrtka ostvariti dobit, a njima će biti isplaćen dio te dobiti. Oni oprezni su mogli sklopiti Contract for Difference, svojevrsnu policu osiguranja koja bi im pokrila mogući pad vrijednosti dionice - ili rast, ako je tako dogovoreno. Problem je da u današnje doba uopće ne morate posjedovati dionicu ili vrijednosnicu druge vrste, a da bi za nju sklopili CFD. To je, naravno mnogo jeftinije, naravno da je i mnogo rizičnije, ali i dobit se ne može usporediti sa posjedovanjem nekog papira.

Je li to još u domeni gospodarenja? Naravno da nije, od toga nema baš nikakve koristi za nacionalni dohodak, nego je to čista igra na sreću poput klađenja na trkaćeg konja ili rezultat utakmice. Ali razmjeri te igre na sreću su zapanjujući: stručnjaci procjenjuju kako se već danas oko 25% prometa na burzi u Londonu svodi samo na trgovinu - CFD-ovima. I bankari se zapravo slažu da je potrebno ozbiljno "očistiti" tržište vrijednosnicama od proizvoda koji jedva da imaju smisla: tako je na primjer samo u Njemačkoj na tržištu oko 250.000 raznih certifikata koji često nisu ništa drugo nego oklade - ili kombinacije određenih događaja na tržištu kapitala kako bi se ostvarila dobit. Utoliko bi možda bilo mudro - barem ponekad, poslušati čak i bankare što kažu.

Autor: Anđelko Šubić

Odg. urednik: Mehmed Smajić