Budimo realni - zahtijevajmo nemoguće
12. juni 2018„U ime žrtava - neuspjeh UN-a i međunarodne politike u Siriji“, bio je naslov diskusije, jednako kao i nove knjige Carle del Ponte, njenim obračunom sa, kako del Ponte kaže, licemjerjem međunarodne zajednice u ratu u Siriji. Agilna Švajcarkinja je, naime, nakon davanja ostavke na mjesto glavne tužiteljice Haškog tribunala za bivšu Jugoslaviju i Ruandu 2007. te trogodišnjeg mandata ambasadorke Švajcarske u Argentini, od 2011. do 2017. godine bila i članica UNHCR -ove Komisije za ispitivanje ratnih zločina u Siriji.
I na ovo mjesto je Carla del Ponte podnijela ostavku u oktobru prošle godine. „Nisam željela više igrati ulogu alibi-istražiteljke, Sirija je nesrećna, izgubljena zemlja u raljama velikih sila i to se još dugo neće promijeniti“, zaključila je rezignirano ova 71-godišnja pravnica. No, veče koje je okončano njenim apelom da se što prije osnuje međunarodni tribunal za Siriju, po uzoru na one za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, je velikim dijelom, na čuđenje brojne publike, bilo više zabavno no ozbiljno, prevashodno zahvaljujući njenom crnom humoru i brojnim anegdotama iz burnog političkog života.
Assad bi morao završiti u Hagu jednako kao Milošević, Karadžić i Mladić
Veliki dio dvosatnog razmjenjivanja mišljenja sa bivšim njemačkim šefom diplomatije, Joschkom Fischerom je protekao u razgovoru o Haškom tribunalu za bivšu Jugoslaviju.Carla del Ponte je pričala o svojim susretima sa najvažnijim svjetskim političarima u vrijeme u kojemu je tražila podršku za hapšenje tada glavnih osumnjičenih za ratne zločine na tom području, Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Nikada neće zaboraviti, priča, kako joj je francuski predsjednik Jacques Chirac ljubio ruku i obećavao izručenje Ratka Mladića. „ Mislila sam da će Mladić prije mene biti u Hagu", kaže posprdno del Ponteova. Američkog predsjednika Georga Busha je srela na rubu jedne ceremonije na groblju američkih vojnika. „On mi je obećao brzo izručivanje Radovana Karadžića, no znamo kako brzo je to bilo.“. Tadašnji njemački kancelar Gerhard Schröder nije bio tako brz u obećanjima, njemu je zahvalna za „divan pogled na Berlin iz njegovog stana u kancelarskom uredu u kome nije stanovao“, opet ironično dodaje angažovana juristkinja. No, onda ipak nešto ozbiljnije, njemu je zahvalna za podršku radu tribunala, moralnu i finansijsku. U to vrijeme je upoznala i tadašnjeg ministra vanjskih poslova Njemačke Joschku Fischera.
Izručenje Miloševića koštalo života Zorana Đinđića
Joschka Fischer se također intenzivno sjeća tog vremena. U to doba je, kaže, bio zaljubljenik u maratone, 15 godina mlađi i barem 15 kilograma lakši ali „teži" za brojne iluzije, da kao političar može promijeniti svijet. Svoje zalaganje kao jednog od prvih političara Zelenih za međunarodnu vojnu intervenciju u svrhu okončanja rata u BiH 1995. godine, smatra i danas veoma ispravnom. „Ratni zločinci razumiju samo jezik kojim oni govore, jezik oružja, apelima i riječima se u određenim situacijama ništa ne može postići. Mi 68-aši, mirovnjaci smo se, zahvaljujući užasnim ratovima na području bivše Jugoslavije morali odreći svojih iluzija.“ Fischer se sa posebnom tugom sjeća bivšeg srpskog premijera Zorana Đinđića kojeg je smatrao svojim prijateljem i koji je, ističe Joschka Fischer, svoju hrabrost da izruči tadašnjeg jugoslovenskog predsjednika Miloševića, platio životom.
Strah nije prijatelj političkog angažmana
Joschka Fischer hvali i hrabrost Carle del Ponte, njenu borbu protiv organizovanog kriminala i talijanske mafije, koju je skoro platila životom. I svih godina, u kojima je radila za Haški tribunal je morala biti stalno pod zaštitom organa sigurnosti. Carla del Ponte i ovu priliku iskorištava za pričanje anegdota. „Kad je prošle godine, kao penzionerka , htjela da naspe gorivo, čekala je da je neko usluži. U vrijeme kad je sama smjela na benzinsku pumpu, nije morala sama napuniti rezervoar, uvijek joj je pomagao neki ljubazni muškarac.“ Simpatična, živahna Švajcarkinja, koja govori četiri jezika, se izvinjava publici zbog navodno „lošeg“ njemačkog, kojeg naravno govori veoma suvereno, sa šarmantnim švajcarskim akcentom, jednako kao i moderator diskusije, poznati švajcarski tv-voditelj Stephan Klapproth., koji svojim aluzijama na Donalda Trumpa , poput: „Šta se nalazi na granici gluposti? Kanada i Meksiko“. također izaziva salve smijeha u sali.
Trump, Assad, budućnost Evrope i svijeta, tu prestaje smijeh
Za mnoge je tok ove večeri pomalo iznenađujući. Povod za njeno organizovanje je naime prezentacija posljednje knjige Carle del Ponte posvećene Siriji. „U ime žrtava- zakazivanje UN-a i međunarodne politike u Siriji, u kojoj se del Ponteova obračunava sa UN-om i njenom nemogućnošću da osudi ratne zločine u Siriji i osnuje međunarodni tribunal po uzoru na one u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi. Pridružuje joj se i Joschka Fischer koji se, jednako kao i del Ponteova nada da će sirijski predsjednik Baschar al Assad jednog dana stojati pred Haškim tribunalom. Carla del Ponte je ljuta što su organi pravde u tolikoj mjeri ovisni o političkoj volji njenih najvažnijih svjetskih aktera, koji svojim vetom u Vijeću sigurnosti mogu zaustaviti sve odluke ostatka svijeta.
Joschka Fischer se slaže no kaže, da je sa svojih 70-godina izgubio iluzije da bi se to ubuduće moglo promijeniti. Zabrinjava ga budućnost svijeta, o tome otvoreno piše u svojoj knjizi „Oproštaj Zapada". Kritikuje Trumpa i podržava pokušaje Macrona i Merkelove u jačanju Evropske unije, posebno opravdava njenu izbjegličku politiku. I opet mala doza humora ili ironije. „Inače ćemo svi morati kao izbjeglice u Švajcarsku - da igramo golf sa gospođom Del Ponte.“ Pravnica Carla, koja je već u vrijeme svoje borbe protiv mafije dobila nadimak Carlita - la pesta u prevodu Carlita - kuga, se nanovo smije, mada joj kaže, nije često do smijeha. Svojim unucima bi željela ostaviti bolji svijet od onog u kojemu je ona odrasla i sazrijevala. Iluzija ili vizija? Zar se danas ne smije citirati moto iz 68-ih, „Budimo realni, zahtijevajmo nemoguće“, pita švajcarski moderator. Joschka Fischer ostaje skeptičan: Danas je pametnije da budemo realni i da tražimo ono što je moguće.