Diplomatija, a ne rat

"Napad je najbolja odbrana" – ova uzrečica se često pogrešno tumači kao politička linija-vodilja. Da odmah pređemo na stvar, ona je potpuno besmislena: kako prije 100 godina, tako i danas.

1. avgusta 1914. je Njemačka objavila rat Rusiji. Car Wilhelm II. je tokom svog čuvenog "govora sa balkona" sebe i njemački narod odmah stilizirao i pretvorio u žrtvu: "Ako naš susjed ništa drugo ne želi, ako ne smatra da smo zaslužili mir, ja mogu samo da molim Boga da njemački mač, iz ove teške borbe, izađe kao pobjednik." Dva dana nakon toga Njemačke je objavila rat Francuskoj i napala neutralnu Belgiju. To su bili (startni) pucnji, kojima je počeo Prvi svjetski rat.

Mjesec dana ranije je atentat u Sarajevu izazvao opasnu krizu među evropskim silama. Ali zar do njemačke objave rata susjedima nije moglo doći do diplomatskog rješenja krize? Na pitanje: "Šta bi bilo kad bi bilo..." definitivno nema odgovora. Jedno je jasno: teška borba u koju je car Wilhelm II. poslao svoj narod, potrajala je četiri godine i rezultirala sa 15 miliona mrtvih i više od 20 miliona povrijeđenih. Osim toga, Prvi svjetski rat nije samo Evropu odveo u krvavi rat, već je sa nogu na glavu postavio cijeli dotadašnji politički poredak na svijetu.

Ratovi 2014: Istočna Ukrajina, Gaza, Sirija

Da li je Evropa naučila nešto iz "prakatastrofe 20. stoljeća"? Odgovor je: "I jeste i nije." Uz pomoć EU, NATO-a i OSZE-a uspjelo se osigurati skoro pa 70 godina mira između Njemačke i njenih susjeda. To je veliki učinak, proizišao iz činjenice da su dva svjetska rata otpočela iz ovog dijela svijeta. S druge strane, od rata na području bivše Jugoslavije nije prošlo ni 20 godina a sjećanja na zakazivanje gore pomenutih institucija su još svježa.

Ako se 2014. godine baci pogled izvan granica Evropske unije, dobija se tmurna slika. Izrael već sedmicama bombarduje Pojas Gaze, a Hamas ispaljuje rakete na Izrael. U Istočnoj Ukrajini vode se borbe između proruskih separatista i ukrajinske vojske. U ratu u Siriji, kako se procjenjuje, ubijeno je više od 160.000 ljudi. Žrtve su najčešće nevini ljudi - poput muškaraca, žena i djece, koji su sjedili u putničkom avionu kompanije Malaysia Airlines, oborenog dok je letio iznad Istočne Ukrajine. Ili poput civilnog stanovništva u Gazi, koje se većim dijelom kao živi štit zloupotrebljava od strane Hamasa. Logika svih zaraćenih strana je ista kao i prije 100 godina. Svi oni kažu: "Mi nismo agresori! Mi smo napadnuti a narod koji je napadnut mora da se brani!"

Ko je kriv?

U godini sjećanja 2014. ponovo se rasplamsala debata o krivici za Prvi svjetski rat. Diskusija se ni u jednoj drugoj zemlji ne vodi tako emocionalno kao u Njemačkoj. Nigdje se knjiga Christophera Clarka "Mjesečari: Kako je Evropa krenula u 1. Svjetski rat" ne prodaje tako dobro kao u Njemačkoj.

Moguće je da je razlog tome što Clark ne smatra samo Njemački Rajh odgovornim za izbijanje Prvi svjetskog rata. Ali, australijskom istoričaru nije važno pitanje krivice. Centralna teza u njegovoj knjizi je ta da su sve evropske sile vjerovale kako su napadnute od strane svojih susjeda. Austro-Ugarska od strane Srbije, Rusija od strane Njemačke a Njemačka od svih drugih. On je u predigri za Prvi svjetski rat prepoznao evropsku krizu, koju su do vrhunca dovele sve velike sile. Sve dok Njemački Rajh 1. avgusta 1914. nije dao znak za početak rata.

Šta bismo mogli dakle naučiti, koju bismo pouku mogli izvući iz tog fatalnog koraka, počinjenog 1. avgusta 1914. godine? Najprije to, da nikada ne smije biti kasno za zaustavljanje rata i poduzimanje svih diplomatskih napora u tu svrhu. EU bi se trebala usaglasiti na vođenje jedinstvene politike prema Rusiji kada je u pitanju konflikt u Ukrajini. I nikada se ne bi trebala umoriti od traženja rješenja za konflikt razgovorom.

To važi i za konflikt na Bliskom Istoku. Tamo Evropa ima posebnu odgovornost. Njemačka je 1914. u Osmanlijskom carstvu tražila saveznika i tako u rat uvukla cijeli region. Engleska i Francuska su nakon pobjede podijelile Bliski Istok na osnovu sporazuma "Sykes-Pikot". Povučene su nove granice, koje su još uvijek uzrok konflikata. Nakon Prvi svjetskog rata nije prošlo mnogo godina a već je uslijedio uspon nacionalsocijalista u Njemačkoj a potom i Drugi svjetski rat i Holokaust nad Jevrejima. Stoga bi Evropa na ovaj dan trebala zbiti redove i imati pred očima šta se dešavalo u prvoj polovini 20. stoljeća, kako bi 21. stoljeće napravila boljim. I zato da u knjigama istorije jednoga dana ne bismo pročitali: 1914. je sve počelo u Sarajevu a 2014. na Krimu.