Donatori sperme bez prava na anonimnost?

Za parove bez djece one predstavljaju veliku pomoć: banke sperme. U Njemačkoj ih postoji sveukupno 14. U njima se na niskim temperaturama pohranjuje sperma zdravih muškaraca kojom se ženama na umjetni način može omogućiti ispunjenje želje da imaju vlastito dijete. Donatorima sperme do sada su ove banke uvijek jamčile anonimnost. No, sudeći prema najnovijoj sudskoj presudi, to bi se ubuduće moglo promijeniti.

Djeca koja su nastala na ovaj način, a prema nekim procjenama u Njemačkoj ih ima oko 100.000, vrlo često o svom pravom porijeklu nisu znala ništa. Naime, odluka hoće li im reći kako osim majke i oca postoji još jedan drugi muškarac čija je sperma oplodila majčina jajašca, u pravilu je uvijek ostala u rukama roditelja. Neki su djeci istinu otkrili već u ranom djetinjstvu, neki su pričekali pubertet a neki su odlučili zauvijek šutjeti. No, čak i u slučajevima kada su roditelji svojem djetetu i željeli reći pravu istinu, identitet donatora nikada nisu mogli otkriti.

Nedostaju zakonske odredbe

Međutim, informacije i saznanja vezana za porijeklo, pripadaju u red osnovnih ljudskih prava. To su u već mnogo navrata potvrdili i njemački sudovi, uključujući i onaj najviši – Ustavni sud. No, kako se ovo pravo može ostvariti ako se istodobno donatorima sperme jamči anonimnost? Jasne zakonske odredbe po ovom pitanju u Njemačkoj još uvijek ne postoje.

No, najnovija presuda (6.2.2013.) Visokog zemaljskog suda u Hammu, mogla bi ipak značiti preokret. Njome je 22-godišnjoj Sarahi P. (na naslovnoj fotografiji članka) priznato pravo na dobivanje informacija o identitetu njezinog pravog oca. Sarah je naime začeta u Essenu, u jednoj od tamošnjih klinika, 1990. godine. U objašnjenju presude stoji kako je pravo djeteta na informacije o porijeklu važnije od prava liječnika da sačuva obećanu i zajamčenu anonimnost donatorima sperme. Optuženi liječnik (u čijoj je ordinaciji izvršena umjetna oplodnja) profesor Thomas Katzorke nakon čitanja presude izjavio je kako je riječ o “teoretskoj presudi”, budući da dokumentacija s podacima donatora ionako više ne postoji. No, ovaj izgovor za suce ne igra nikakvu ulogu. Naprotiv, liječnik će se morati potruditi pronaći navodno izgubljenu dokumentaciju, u protivnom mu prijeti novčana kazna.

Zahtijev za bazom podataka donatora

Andreas Hammel, ginekolog i voditelj banke sperme u Erlangenu kaže u razgovoru za Deutsche Welle kako ga ova presuda nije niti najmanje iznenadila. No on traži i daljnje korake. “Vlada mora konačno početi djelovati i uvesti jednu bazu podataka u kojoj će informacije o djeci i donatorima biti dugoročno pohranjene. Trenutno je tako da se dokumentacija nalazi u rukama liječnika koji vrše umjetnu oplodnju”, kaže Hammel.

Drugim riječima, u Njemačkoj još uvijek ne postoji baza, centralni registar s ovim informacijama. Od 2007. godine vrijedi pravilo prema kojem se informacije o donatoru u bolnicama moraju arhivirati slijedećih 30 godina. Do tada se ovaj rok ograničavao na svega deset godina. Neko EU pravilo ili zakon po ovom pitanju također ne postoji. U svakoj se zemlji radi drugačije. Primjerice, u Velikoj Britaniji se sva imena donatora arhiviraju i svako dijete kada postane punoljetno ima pravo saznati identitet svog pravog, biološkog oca. U Danskoj pak donatori imaju mogućnost ostati anonimni ali ne moraju. U Nizozemskoj i Španjolskoj se donatorima pak jamči potpuna anonimnost.

Moguća čak i alimentacija

U Sjedinjenim Američkim Državama nedavno se dogodio slučaj da je jedna osoba zatražila od donatora plaćanje alimentacije. U travnju ove godine se očekuje presuda. Posebnost ovog slučaja je činjenica da je sperma bila pohranjena u jednoj privatnoj banci sperme a ne u državnoj. Samim time, donatori nisu zaštićeni i dijete kao i majka mogu od donatora zatražiti plaćanje alimentacije.

Ovakvu jasnu zaštitu zahtijeva u Njemačkoj i profesor Hammel, budući da kako kaže „niti usvojena djeca nemaju pravo na financijsku pomoć svojih pravih, bioloških roditelja“. Inače, darovatelji sperme za svoju donaciju primaju novčanu naknadu. Ona iznosi doduše 100 eura po donaciji, no cijeli proces ispitivanja je u pravilu vremenski dugačak i traje više od pola godine. Parovi koji se odluče na umjetnu oplodnju pak plaćaju mnogo više – između 500 i 700 eura po tretmanu.

Autori: Marcus Lütticke / Željka Telišman

Odgovorni urednik: Zoran Arbutina