Dva lica jednog izbjegličkog kampa

DW: Nijemci znaju da kažu da je ponekad naslov u stvari program, to jest sadržaj. Može li se to reći za film koji ste Jelena Gavrilović i ti nazvali „Između granica"?

Mirko Rudić: Dosta smo se mučili sa naslovom. U filmu je dominantan lik i naratorka djevojka iz Libana Bušra Žaber koja nam u početku objašnjava gdje smo uopšte i šta radimo. Onda se dešava transformacija i mi kroz nju i njene emocije počinjemo da osjećamo čitavu stvar. Tako, po zatvaranju granica, doživljavamo i krah svega što je prethodno bilo pozitivno. Drugi likovi u filmu su izbeglice, ali i sam kamp u Preševu, kao i radnici raznih humanitarnih organizacija koji su pomagali na čitavoj Balkanskoj ruti. Tako naslov „Između granica" govori o izbjegličkoj priči, o putu od granice do granice, a zatim o zaglavljenosti na ničijoj zemlji kada su granice zatvorene u martu 2016.

Koja je priča Libanke Bušre Žaber?

Bušra je 2015. godine došla u Beograd na doktorske studije iz diplomatije na Fakultetu političkih nauka. Pošto je iz Libana i govori arapski, profesorka srpskog ju je upoznala sa situacijom kada je u centru grada bilo dosta izbeglica. Bušra je odlučila da se prijavi u mobilne timove nevladine organizacije ADRA, da prevodi doktorima i psiholozima koji su pružali hitno neophodnu pomoć izbjeglicama. Poslije nekog vremena je završila u Preševu i volontiranje se pretvorilo u višemjesečni angažman u tada najvećem kampu u Srbiji. Zbog toga je zapustila i fakultet i život joj se potpuno promijenio zbog tog iskustva.

Kažeš da je sam izbjeglički centar u Preševu lik u dokumentarcu. Da li je on pozitivac ili negativac?

Spletom okolnosti se u Preševo, albansko naselje na jugu Srbije, slio ogroman broj nekih nepoznatih ljudi iz nekih dalekih zemalja poput Avganistana, Sirije, Iraka ili Irana. To je na više nivoa dalo novi identitet tom mjestu. Stranci su počeli da dolaze, recimo članovi stranih organizacija koje pomažu izbjeglicama, ali su i lokalci počeli da zarađuju novac otvarajući kafiće, radeći kao taksisti, prodajući stvari izbjeglicama... odjednom se dešavalo da u jednom danu po nekoliko hiljada ljudi prođe kroz kamp.

U početku je kamp svakako bio pozitivac jer je masa izbjeglica govorila da je Preševo prvo mjesto na izbjegličkom putu od Turske gdje su se osjetili kao ljudi. Prvi put su naišli na organizovanu humanitarnu pomoć, imali su prevodioce koji govore njihov jezik, psihologe koji su im prilazili kao ljudima i postavljali jednostavno pitanje: „Kako si?" Dakle ne samo podjela ćebadi i hrane, nego su se bavili i drugim stvarima koje u dinamičnom periodu djeluju kao sekundarne. Ne razmišljaš kako si kad znaš da treba što prije da pređeš sljedeću granicu jer će možda uskoro biti zatvorena.

Izbjeglički centri na Balkanskoj ruti su mjesto gdje se prepliće očaj zbog bijega iz domovine i nada u bolji život. Da li ti se čini da je, kako su se granice zatvarale, očaj nadjačavao nadu?

Danas svakako ima više očaja. Sve je bilo dinamičnije u prvom periodu, recimo od oktobra 2015. do marta 2016, kada je funkcionisao humanitarni koridor i ljudi su samo prolazili kroz Preševo čitavom rutom. Iako su svi bili bolesni, umorni, krvavih nogu od žuljeva, postojala je nada i vrsta radosti što će za neko vrijeme, možda za nedelju dana, biti u obećanoj, sanjanoj budućnosti u zemljama zapadne i sjeverne Evrope. Kada su granice zatvorene 9. marta nastao je period očaja. Ostali su zaglavljeni u kampovima, ne znajući šta će biti sa njima, čekajući liste za ulazak u Mađarsku, karte za povratak u Grčku ili zemlje porijekla ili jednostavno čekajući krijumčara.

Dosta si putovao i pisao o Balkanskoj ruti. Da li te je to na neki način promijenilo? Šta si vidio ćeš možda pamtiti cio život?

Ovaj projekat je najživotniji, najveći i najizazovniji u čitavoj mojoj novinarskoj karijeri. Godinama sam pisao za „Vreme" o tome, bio u Turskoj, Grčkoj, po Srbiji,... Kada sam počeo da radim na filmu, otišao sam u Preševo sa nemalim iskustvom pisanja o izbjegličkim pitanjima.

Ali već drugog dana, praveći u glavi skicu za film, shvatio sam da ranija iskustva ni izbliza nisu dovoljna da bi se posao podnio normalno i profesionalno. Već drugog dana sam bio emotivno pomjeren zbog prizora koje sam vidio. Ne ostavlja ravnodušnim toliki broj ljudi, žena i djece, koji su emotivno i fizički ranjivi. Tokom snimanja je bilo jako teško poštovati granicu između profesionalnog odnosa autora filma i onoga ko pomaže. Nerijetko smo zaustavljali snimanje da bismo dijelili ćebad, pomogli ženi u kolicima da prođe kroz blato, davali im svoje rukavice...

Film se premijerno prikazuje u petak na Beldocsu. Gdje će kasnije moći da se vidi?

Pokušaćemo da ga šaljemo na druge festivale u Evropi i šire. Nadamo se i voljeli bismo da film i Bušru koja na emotivan način objašnjava izbjegličku krizu vidi što širi krug ljudi u Evropi i svijetu.

*Mirko Rudić, 1987, je novinar nedjeljnika „Vreme". Zajedno sa rediteljkom Jelenom Gavrilović potpisuje režiju dokumentarnog filma „Između granica" u produkciji humanitarne organizacije ADRA. Svjetska premijera je bila u petak (12. maj) u okviru takmičarskog programa festivala Beldocs.