Džuntint: Dan oslobođenja crnaca u SAD

Jedan od najvećih praznika u SAD je 4. juli. Na taj državni praznik mnogi imaju slobodan dan, porodice i prijatelji se okupljaju, roštilja se, a uveče svi gledaju vatromet, kojim i svako malo mjesto proslavlja nezavisnost od britanskih kolonijalista.

Ali na koga se odnosila ta nezavisnost od stranog gospodara koja je proglašena 4. jula 1776. godine potpisivanjem Deklaracije nezavisnosti (Declaration of Independence) i koja se od tada slavi svake godine? Frederik Daglas, koji je i sam bio rob, a kasnije pisac i aktivista za borbu protiv ropstva, o tome je govorio 1852. godine: „Ovaj 4. juli je vaš, ne moj“, rekao je Daglas u saveznoj državi Njujork. Sloboda i nezavisnost se nisu odnosili na crne robove.

Oni su morali da čekaju do 1865. godine, barem kada je riječ o Teksasu. Zvanično je ropstvo bilo ukinuto dvije i po godine ranije. Predsjednik Abraham Linkoln je 1. januara 1863. sve robove proglasio slobodnima. Samo u Teksasu gotovo da nije bilo vojnika koji bi obezbijedili primjenu novog zakona.

Ali 19. juna 1865. godine vojska sjevernih država ulazi u Teksas, donosi radosnu vijest i provodi zakon – i pored otpora robovlasnika. Otada Afroamerikanci kao dan oslobođenja slave 19. juni – Džuntint, na engleskom kombinacija mjeseca juna i broja devetnaest (June/Nineteenth). Niste za to čuli ranije? Nisu ni mnogi američki bijelci.

Džuntint – važan dio istorije SAD

Koliko je onih koji znaju za taj praznik i njegovo značenje, zavisi od toga gdje se u Americi nalazite. „Već petnaest godina živim u Merilendu“, kaže Melvin Edvards, portparol okruga An Arandel u blizini Baltimora. „Ovdje nema mnogo ljudi koji znaju za Džuntint, u svakom slučaju ne mnogo bijelaca.“ Edvardsovi preci bili su robovi u Teksasu, gdje je i on odrastao. „Džuntint je praznik u Teksasu, o njemu tamo zna više ljudi.“

To što je Dan oslobođenja posljednjih robova u odnosu na Dan nezavisnosti toliko nepoznat, lako je objasniti, kaže za DW Edvards. „O njemu se ne uči u školama“. Čak i u februaru – „mjesecu istorije crnaca“ (Black History Month), kada učenici svih razreda u zemlji više uče o istoriji i tradiciji crnaca, Džuntint nema značajnu ulogu.

Onaj ko u školi ništa o tom prazniku ne čuje i koji odrasta uglavnom u bjelačkom okruženju, ne može mnogo da sazna o „crnačkom Danu nezavisnosti“, kako još zovu Džuntint. Pritom je za sve učenike važno da shvate značaj 19. juna 1865. godine – to je važan dio istorije SAD, smatra Edvards. „"Ne želim da to samo bude ograničeno na crnačku zajednicu“, kaže i dodaje: „Svi smo mi dio SAD, dakle svi bismo morali da znamo tu istoriju."

Ponosni na korijene

Nacionalni muzej afroameričke istorije i kulture (NMAAHC) u Vašingtonu na svojih osam spratova podsjeća na istoriju Afroamerikanaca. Iako je zbog korona-pandemije muzej trenutno zatvoren, svi zainteresovani za Džuntint mogu na internet-stranici muzeja da vide prezentacije o istoriji tog praznika ili da učestvuju u onlajn-radionicama posvećenim istraživanju porodice i porijekla.

Džaon Hipolajt je kustoskinja muzeja NMAAHC i ekspertkinja za kulturnu istoriju. „U Teksasu se Džuntint već godinu dana nakon oslobođenja posljednjih robova slavio kao praznik", kaže Hipolajt za DW. To što su bivši robovi iz južnih država po ukidanju ropstva počeli da se sele u velike gradove na sjeveru i zapadu zemlje, imalo je velikog uticaja na to kako i gde se taj praznik obilježavao u ostalim dijelovima zemlje.

Prošlo je blizu stotinu godina dok se Džuntint u crnačkoj zajednici nije etablirao kao praznik. „Nakon pokreta za građanska prava i pokreta „Black Power“, šezdesetih i sedamdesetih godina, Afroamerikanci su počeli da slave svoju istoriju i da ponosno gledaju na svoje korijene. Džuntint je bio dobra prilika za to“, kaže Hipolajt. Od sedamdesetih godina 19. juni je za crnce postao važan dan na kalendaru.

Danas se Džuntint obilježava specijalnim bogosluženjima ili uz roštlj, u krugu porodice ili sa čitavim komšilukom. Pritom je crvena boja veoma važna, ali Hipolajt ne zna da objasni zašto. Na taj dan mnogi nose crvenu odjeću, serviraju se crvene životne namirnice, poput soka od jagoda ili čuvena, crvena američka torta „Red velvet kejk“ (Red Velvet Cake).

„Ne radi se o tome šta misle bijelci“

Ali dio Džuntinta su već godinama i protesti protiv rasizma i policijskog nasilja. Melvin Fut je predsjednik političke organizacije „Constituency for Africa“, iz Vašingtona, koja američkim građanima i političarima nastoji da približi teme vezane za afrički kontinent. Prema mišljenju Futa, Džuntint je „Dan refleksije", dan kada bi ljudi trebalo da razmisle koliko daleko je zemlja otišla otkako su robovi oslobođeni, ali i o tome šta još mora da se promijeni.

Ove godine postoji dodatni razlog za razmišljanje, ne samo zbog policijskog nasilja koje je dovelo do smrti Džordža Flojda i protestnog pokreta Black Lives Matter širom zemlje. Naime, aktuelna korona-pandemija pokazala je koliko su velike nejednakosti u američkom zdravstvenom sistemu. Slabo uviđavan bio je i plan predsjednika SAD Donalda Trampa, da na Džuntint održi svoj prvi veliki predizborni skup nakon korona „lokdauna“, i to u Talsi, gradu u kojem je 1921. godine izvršen jedan od najgorih masakara nad crncima u istoriji SAD. Takvom odlukom mnogi su bili zgroženi, pa je Tramp skup pomjerio na dan kasnije. Sve to je izazavalo „veću pažnju“ vezano za Džuntint, kaže Fut.

Pozitivno je to da je sve više ljudi upoznato sa značajem tog praznika, ali na Džuntint bi crnačka zajednica trebalo prije svega da se okrene sebi. „Ne radi se toliko o tome šta misle bijelci, već o tome šta mi mislimo“, kaže Fut za DW. „Šta mi o sebi mislimo, šta mislimo o našoj djeci, o našoj zajednici. Ovogodišnji Džuntint će biti u znaku potrebe da ustanemo.“

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android