Balkanska karijera iz snova

"Ako razumiješ samo jezik, onda ne razumiješ ništa!" - Edin Dačić kaže ovo bez ljutnje i ogorčenosti. To je jedna od njegovih spoznaja nakon 25 godina poduzetništva u Hrvatskoj, BiH i Srbiji. Jezik bivših Jugoslovena govori od rođenja. Njegov otac, stomatolog, potiče iz crnogorskog dijela Sandžaka, majka je iz Šumadije u Srbiji. Sve ostalo je Dačić, koji je kao petogodišnji dječak emigrirao sa roditeljima u Švajcarsku, morao sam naučiti. Bio je to trnovit put. Ali danas je njegova firma "Daccomet" u posjedu dvije fabrike najmještaja. Jedna, sa 370 zaposlenih, se nalazi u bosanskom Prnjavoru a druga sa 210 zaposlenih u Srbiji i to u rodnom mjestu njegove majke - Ćupriji. Obje firme ostvaruju godišnji obrt od 21 milion eura.

Ali zašto se apsolvent prestižne visokoškolske ustanove u St. Gallenu krajem 90-ih odlučio da otpočne svoju karijeru na Balkanu? On se osjeća kao Jugosloven. Tokom kratkog "reformskog proljeća" pod tadašnjim jugoslovenskim premijerom Antom Markovićem, kada se nakon 1989. privredna situacija tako poboljšala da je Neue Zuercher Zeitung pisao o "ekonomskom tigru" na jugoistoku Evrope, tada 21-godišnji Edin je odmah počeo pakovati kofere. Roditelji su pokušali da ga odgovore, no on 1991. uz očevu finansijsku injekciju osniva firmu "Daccomet" i izvozi džins iz Hong Konga u Jugoslaviju. Raspad Jugoslavije je za njega traumatičan. To nije samo gubitak zemlje već i dijela ličnog identiteta. Edin se ponovo okreće staroj domovini Švajcarskoj, zemlji čiji je državljanin.

Prerano za investicije?

Kada Dačič 1998, tri godine nakon okončanja rata, u razrušenoj BiH prelazi pontonski most koji se opasno ljulja, pribojava se da je prerano za investicije. A onda mu sine u glavu da je IKEA, kratko nakon što je zaćutalo oružje, došla u zemlju, kako bi pokrenula proizvodnju namještaja. Šveđani su još pred rat prepoznali potencijale ove zemlje, niskih proizvodnih i energetskih troškova i zemlje čija je polovina prekrivena šumom i koja je blizu zapadnoevropskog tržišta. 2000. počinje saradnja sa IKEA-om. Četiri godine kasnije Daccomet kupuje voucherima državno preduzeće Standard iz Prnjavora u okviru privatizacije. Poslovna filozofija "Benchmarking",  kojom se Edinova firma stalno upoređivala sa najboljim firmama-dostavljačima u koncernu i stalno tjerala na širenje i povećanje proizvodnje i produktivnosti, tjerala je preduzeće da napreduje. Prvih godina firma je imala godišnju stopu rasta od po 20 posto a danas je to pet do 10 posto.

Jedan od hroničnih problema s kojim se suočavaju poduzetnici je pristup otplativim kreditima. Dačić je imao sreće što je dobio kredit od švajcarskog Državnog sekretarijata za privredu SECO, namijenjen za privatne poduzetnike u zemljama tranzicije. Stolarsku firmu i firmu za obradu drveta "Standard" osnovali su partizani, još 1943. godine. 1970-ih je ova firma dobila porudžbu "Hiljadu škola u BiH" za njihovo opremanje školskim namještajem. U posljednjem ratu se firma specijalizirala za izradu mrtvačkih sanduka. U jednostavno opremljenom šefovskom uredu je slika koja podsjeća na posjetu osnivača IKEA-e Ingvara Kamprada Prnjavoru i Bosni i Hercegovini.

Balkan i biznis

Ko čuje riječ Balkan i biznis, prvo što mu na pamet pada je korupcija. Edin Dačić međutim odmahuje rukom. Službenike koji obećavaju da će riješiti probleme i zato traže pare jedva da je sretao. Možda je on kao Švajcarac pošteđen kojekakvih sumnji. No, prije svega ga štiti njegova umreženost u privredne komore, između ostalog i u Švajcarsko-srbijansku privrednu komoru ali i kontakti sa vrhunskim političarima. Za njega nije korupcija najveći problem već nedostatak kvalifikovane radne snage. Mnogima, kaže,  nedostaje samostalno razmišljanje i samoinicijativa. Umjesto toga puno je konformizma a naginje se i ka skrivanju iza kolektiva. Dačić to objašnjava nasljeđem socijalizma u ljudskim glavama, u kojem se izgradilo egalitarno društvo.

Sasvim drugačiji je mladi kadar, kojeg je Edin Dačić izgradio posljednjih godina. Mnogim zemljama, nastalim nakon raspada Jugoslavije, nedostaje srednja generacija obrazovanog kadra. Riječ je o generacijama koje su doživjele kolaps obrazovnog sistema 90-ih godina i koje su napustile zemlju. Na svoje mlade ljude Dačić je jako ponosan i smatra da su u stanju napraviti zavidnu karijeru u zemljama na Zapadu. Ne postoji li upravo stoga opasnost da i oni odu? Dragana Repić, šefica prodaje, smatra da većina želi ostati, naravno pod uslovom da nađu dobar posao. Dačić ima transparentan sistem plata, zasnovan na učinku. On investira u dokvalifikaciju i šalje svoje ljude na seminare za rukovodioce u Švajcarsku. Time se brišu deficiti domaćeg obrazovnog sistema. Mnoge domaće visokoškolske ustanove zanima samo profit, kaže šefica personala Velisa Malobabić. Ali takvom obrazovanju nedostaje praksa. Stoga se u BiH i susjednim zemljama sve više priziva dualni sistem obrazovanja koji uz teoriju podrazumijeva i obaveznu praksu uz rad.

Sidro stabilnosti i kontinuiteta

Pored jako mladog tima, u službi je još uvijek 60-godišnji direktor i zasluženi radnik Boro Jevđenić. On je sidro stabilnosti i otjelovljuje kontinuitet. Bez njega ne bi moglo doći do brze transformacije firme Standard. Nakon što je on zbog bolesti duže vrijeme bio na bolovanju, Dačić je zaposlio jednog školovanog čovjeka, koji je njegovao participativni stil vođenja. Rezultat je bio katastrofalan. To je bilo kao da se cijeli kolektiv 'oprostio od firme'. Radnici kao da Tek nakon povratka Jevđenića, sa njegovim stilom očinske strogoće, stanje u firmi se normanizovalo. Ali Dačić je na početku trebao više od toga, jer je morao povećati produktivnost. Švajcarska fondacija Swisscontact mu je na raspolaganje stavila stručnjaka koji je minuciozno analizirao proizvodne tokove. Postalo je jasno da se produktivnost mora udvostručiti. Dačić je u kantinu pozvao svoj kolektiv, obznanivši nove ciljeve. Jedan radnik se javio za riječ, rekavši da tako nisu zamišljali privatizaciju. Ali, odgovori je Dačić, zato ćete dobiti dvostruko veću platu!" Korak po korak, naravno sa porazima, cilj je ostvaren. Prosječna plata iznosi 600 KM.

U posljednje dvije godine BiH je izgubila 70.000 stanovnika, od toga veliki dio visoko obrazovanih. Dijaspora godišnje pošalje 1,8 milijardi eura u zemlju. Drvna industrija doprinosi BDP-u u omjeru od jedne petine i istovremeno zapošljava trećinu radne snage. Proizvodnja namještaja se protekle godine povećala za 40 posto. Privreda boluje od hroničnog nedostatka investitora. Novi zakoni u oblasti rada i investiranja trebali bi se pozitivno odraziti na radnu klimu u BiH, piše između ostalog list Neue Zuercher Zeitung.