El Dorado Danice Dakić

Otvaranju izložbe Danice Dakić, na kojoj se može vidjeti njen cjelokupni stvaralački opus, pored renomiranih njemačkih umjetnika, galerista i gostiju iz svijeta umjetnosti prisustvovala je i direktorica Centra za savremenu umjetnost u Sarajevu Dunja Blažević. Ona kaže da je „Daničin rad, rad interkulturalnosti, život na više jezika, u više kultura.

U Radu Zid, u auto-portretu, Danica na poetičan način suprotstavlja idilične scene romantičarskih motiva sa realnim životom i životom rubnih kategorija stanovništva, naglašava Dunja Blažević

„Danica se u svojim radovima bavi vrlo teškim temama, na Kosovu snima izolovanu romsku zajednicu, u Pazariću djecu iz Doma za mentalno zaostale, u Kaselu izbjegličku djecu iz Afrike i Azije. Bitno joj je ne samo da ukaže na rubne fenomene, na ljude koji su praktično nevidljivi, već i na njihove sposobnosti i njihovu ljepotu, koja se ne vidi ispod njihovog socijalnog položaja", smatra Dunja Blažević.

Veza sa Sarajevom

Daničin poslijeratni stvaralački opus u vezi sa je sa Sarajevom i Centrom savremene umjetosti. Većina njenih postprodukcija i montaža napravljena je u saradnji sa ovim Centrom. Kada se 1997. godine, prvi put nakon okončanja rata, vratila u Sarajevo, Danica je doživjela šok. To više nije bio grad koji je napustila, nije bilo mjesta na koje se mogla vratiti. Pa ipak, imala je potrebu, kako kaže, da ostane u Sarajevu. Osjetila je posebnu energiju, doživljavajući grad kao "gumicom izbrisan prostor". Volju za novim početkom izrazila je u radu „El Dorado" koji je izlagan na Documentima u Kaselu 2007, a sada se može vidjeti na izložbi u Dizeldorfu. Ona izbjegličku, migrantsku djecu iz Afrike i Azije, koji žive u Domu za maloljetnike (Hephata Wohnheim) u Kaselu vodi u muzej tapeta (Tapetenmuseum). Svako ispred svoje najdraže tapete govori o svojim snovima, svom El Doradu.

„Uradiću sve da ostvarim svoj cilj. Sada sam sam i moram tesko raditi da bi živio. Moram otpočeti novi život. Da, novi život. Život teče dalje, ne prestaje...", kaže jedan od dječaka iz Doma za migrantsku djecu u Kaselu. El Dorado je simbol novog početka za ovu djecu, koja se sa svojim željama i snovima, smjenjuju u video-projekciji jedan iza drugog. El Dorado je ujedno i naziv jedne tapete, koju je umjetnica otrkrila u kaselskom muzeju. El Dorado je vrt, u kojem su sakrivena četiri dijela svijeta: Afrika, Azija, Južna Amerika i Evropa. „To je folija, na kojoj sam željela projicirati sadašnje aspekte El Dorada. Vjerujem da je svaki čovjek poput „baustele" i da se svi moramo dalje razvijati. Kada promijenimo mjesto boravka i mi se mijenjamo", rekla je o "El Doradu" Danica Dakić.

Romska je tuga pregolema

U video-projekciji pod nazivom Role Taking, Role Making, čije je konceptualno polazište nacrt tapete sa panoramom trojice umjetnika (Eugene Ehrmann, Joseph Fuchs i Georges Zipelius) iz 1848. paralelno se prikazuju dvije radnje. Jedna je romska enklava Preoče i Plementina na Kosovu a druga je scena romskog teatra Pralipe u Kelnu. Romi su portretirani u skladu sa njihovim slobodnim ciganskim zivotom nomada. Mladi Rom na cijelom platnu, iza njega nepregledna polja boje žita i željeznička pruga. Ne zna se ko je usamljeniji i prepušteniji sam sebi, on, pruga ili polje.. Mladi Rom, koji je bio kao izbjeglica u Njemačkoj i koji se vratio na Kosovo u potrazi sa svojim identitetom kaže: „Obrazovanje, zaposlenje, inače nas nema". Druga sekvenca, Romkinja: „Tražila sam tražila i jedva sam našla. Uspavala sam se jednom sa travom u ruci..., ona mi i danas daje snagu. Mnogi koji mi dođu da ih lečim sa tu travu oživljavaju...., ima neka sila, nakon što sam našla ta travčica, ja sam opet zdrava..."

U projekciji se prikazuje i šef romske zajednice, koji svijetle puti i zelenih očiju, nimalo ne podsjeća na klasičnog Roma i govori o identitetu, opstanku i preživljavanju. Tu je i romski slikar, koji slika motive iz realnog romskog života. Pokazuje slike a na jednoj se vidi romski bend sa medvjedom na alki. Oni sviraju, on igra. To je scena koju je Daničina generacija doživljavala ispod prozora sarajevskih ulica, gdje su dolazili Romi sa medvjedima, a stanari sa prozora i balkona bacali im za predstavu po neki dinar. Paralelno sa Romima, u projekciji se naizmjenično mogu vidjeti scene umiranja romskog teatra u Kelnu. Teatar Pralipe osnovan je u Skoplju kao prvi romski teatar u Evropi. 1991. otišao je egzil u Njemačku. 2003. otvorio je sopstveno pozorište u Kelnu, koje je 2004. dospjelo pod stečaj. U Daničinoj video projekciji dokumentovane su pripreme sa posljednje predstave Lorkine „Krvave svadbe".

Obje radnje prekidaju se izjavama žene psihologa, koja kao portret u pozi i obučena poput Mona Lise, poput prologa, filozofira o životu.

Pažnju publike privlači i serija od 4 visoko stilizovane fotografije na kojima je portret romske porodice, svako sa svojim karakterom, a u pozadini polje i slika razrušenog pariskog Luvra, za inspiraciju poslužila čuvena slika na ulju Huberta Robertsa iz 1796. Vue imaginaire de la Grande galerie en Ruines.

Romi ispred ruine Luvra

Danica Dakić je sliku Luvra kao ruine, poput prospekta ugradila u prirodu oko Preoča na Kosovu i to uzela kao kulisu ispred koje poziraju romske izbjeglice.

Nezaboravan ostaje i Daničin rad na kojem se vidi lice bez očiju sa dva para usana. Multikulturalnost, žvot u dvije kulture i potraga za identitetom karakterišu ne samo ovaj, već i brojne druge njene radove. A u pozadini svega ostaje poetska dimenzija ljudske egzistencije, posebno rubnih kategorija društva, koje ona stalno portretira i ističe njihovu ljepotu koju niko ne vidi i koja nekako stalno ostaje sakrivena.

Danica Dakić je rođena u Sarajevu 1962. Završila je slikarstvo na Likovnoj akademiji u Sarajevu, a u Dizeldorfu je studirala umjetnost na Kunstakademie u Dizeldorfu, svjetski renomiranoj akademiji poznatoj prije svega po djelovanju Josepha Beuysa i njegovom revolucionarnom uticaju na razvoj savremene umjetnosti. Njeni radovi mogli su se vidjeti u najpoznatijim muzejima savremene umjetnosti u Evropi i SAD-u. 2007 izlagala je na izložbi Documenta u Kaselu. Iako se bavi, savremenom umjetnošću i koristi nove medije, ona, kaže, nije raskinula sa slikarstvom, koje je studirala u Sarajevu, jer je nastavila misliti u slikama.

Autor: Jasmina Rose

Odg. urednik: Svetozar Savić