Eldin Huseinbegović: "Ako odeš, ne zaboravi"

DW: Gospodine Huseinbegoviću, svjedoci smo da BiH skoro svakodnevno napuštanju njeni građani. Posebno mladi. Svi oni bolje sutra traže u nekoj od evropskih zemalja. Šta Vas je ponukalo da snimite pjesmu "Ako odeš" koju je na vašem kanalu na YouTube za samo sedam dana pogledalo blizu 900.000 ljudi? Koja je osnovna poruka pjesme?

Eldin Huseinbegović: Ja nema pravo nikome govoriti o tome da li će ostati ili otići iz BiH. Poenta čitave pjesme je "ako odeš, ne zaboravi me". Ponukalo me nekoliko slučajeva kojim sam svjedočio. Riječ je o slučajevima u kojim stari ljudi, koji su ostali ovdje, nažalost bivaju zaboravljeni od svoje djece. Ovdje se ne radi o tome da je neko otišao u Njemačku ili Ameriku pa da je nekoga zaboravio. Jedni od drugih smo i ovdje udaljeni 5 ili 10 metara, ali se zaboravljamo. To je centralna i glavna poruka ove pjesme. Čitava situacija oko odlaska mladih se uklopila u tu neku moju seharu u koju sam ja slagao te priče. Danima me to boli i žulja. Nisam u mogućnosti ništa da popravim ili olakšam. Posebno sam se zapitao kada su počeli odlaziti ljudi iz mog okruženja, moje porodice i mojih prijatelja. Naravno da se svi moramo boriti za svoju egzistenciju i da sebi napravimo ljepši život, ali nipošto u toj trci za boljim životom i nekom boljom parom ne smijemo zaboraviti jedni druge, posebno svoje najbliže. Čovjek kaže da će se nekada kasnije posvetiti tim ljudima, ali ti ljudi tako brzo odlaze. Ponavljam, bitno je da ne zaboravimo jedne druge. Svjestan sam da smo izloženi pritisku kojem možda prijašnje generacije nisu bile izložene i nisu živjele na ovakvom trusnom tlu. Možda više nije ni egzistencija glavni razlog odlaska nego jedna konstantna nepravda.

Ko bi u BiH mogao biti taj koji će ljudima dati šansu i dijelom zaustaviti odlazak?

Osim naših političara mi se čini da veliki uticaj imaju mediji koji stalno plasiraju negativne vijesti. Kada čitamo novine na prvom mjestu su neke loše vijesti, a dobre su negdje na kraju. Mi imamo dosta pozitivnh i lijepih vijesti. Nešto što sam u posljednje vrijeme najljepše gledao je emisija „Alhemija Balkana" koju je radio Goran Milić. Ja stanujem u Sarajevu i kada sam pogledao emisije sam se upitao da li to zaista ima tako nešto lijepo kod nas. Zar ima da ljudi tako dobro rade? Zar ima tako uspješnih ljudi? Međutim, oni su potisnuti na margine. Ne znam ko je to, ali sigurno postoje neki viši ciljevi kojima je to primarno da non-stop guraju te negativne vijesti koje posebno kod omladine izazivaju negativni revolt. Mi živimo u kolektivnoj nepravdi u kojoj morate platiti pregled kod ljekara. Morate platiti kako bi se zaposlili ili morate imati člansku karticu neke stranke. Omladina bježi od toga. Bježi u neku vrstu slobode. Mislim da pored ovih ljudi koji bi trebali to raditi, a nije im stalo da državi ide bolje radi zadržavanja njihovih pozicija, veliku ulogu igraju mediji koji bi morali malo više da propagiraju dobre priče. Pa ako treba neka se malo bave istraživačkim novinarstvom. Nakon što sam odgledao emisije koje sam pomenuo, vidio sam da se može i da se treba nešto uraditi osim sjediti u kafićima i pušiti nargilu. Ne mora to biti neki skupo plaćeni posao, ali sam siguran da i omladina koja ode u inostranstvo ne dobije odmah skupo plaćeni posao. Putujući po svijetu slušam i gledam sudbine i jednih i drugih. Treba zasukati rukave. Znam da nije pravedno društvo u kojem živimo, ali svaka promjena kreće od nas samih.

Kažete da u svijetu susrećete i jedne i druge. Dakle, one koji su otišli i koji pate za domovinom, ali i one koji su ostali i žele otići. Da li je teška uloga slušatelja i kako se to na Vas odražava?

Vrlo često se zna desiti da uspješni ljudi kažu da su prazne duše i da se žele vratiti. Sada su zarobljeni kreditima i djecom koja su krenula u školu. S druge strane ovdje u BiH ljudi tako silno žele da odu u tu tamo neku „neizvjesnost". Nedavno sam imao slučaj iz bližeg okruženja gdje ljudi odlaze bez obzira što su imali lijepe i dobro plaćene poslove. Oni tamo ne idu na tako lijepe poslove, ali odlaze i bježe od nepravde koju sam maloprije pomenuo. Ponekad mi bude vrlo simpatično kada jedne sedmice slušam jednu priču, a kada se vratim slušam drugu. Ja to sve slažem u svoju seharu pa će se možda iz svega opet roditi neka nova pjesma.

Da li se pjesma „Ako odeš“ može tumačiti i kao poruka ljudima u BiH da ne zaborave jedni druge jer mu je preči komšija, bez obzira na vjeru i naciju, nego brat u Njemačkoj ili Americi?

To i jeste primarna poruka ljudima bez obzira gdje se nalazili. Mi smo se u vremenu brzog protoka informacija i pritiska počeli dobro udaljavati jedni od drugih. Svako se zatvorio u svoja četiri zida i brine brigu kako će biti sutra. U toj brizi se udaljavmo jedni od drugih. Čini mi se da nam je zajedništvo i upućenost jednih na druge izlaz iz problema. Trebamo se brinu jedni za druge. Ako se ne čujemo nekoliko dana da obiđemo jedni druge i provjerimo da li je nekome potrebna pomoć. Mislim da Bog na takav način života daje nafaku i sve ono lijepo što ide uz to.

Da li ste ikada došli u iskušenje i pomisao da odete iz BiH?

Jesam u dva ili tri slučaja sebi postavio pitanje: kako bi bilo kada bi otišao i kako bi tamo počeo novi početak? To su bila kratkoročna razmišljanja, a ne želja. Upoređujući neke stvari mislim da je meni u mojoj situaciji najljepše tu gdje jesam i sa onim što imam da uradim ono najbolje što mogu. Ovdje sam i materijalno i duhovno zadovoljan.

 

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android