Erdogan i njegovi "neprijatelji Turske"

Slušati turskog predsjednika kao da u sebi ima i nešto dirljivo. "On ne zna gdje mu je mjesto", rekao je Erdogan za njemačkog ministra spoljnih poslova Sigmara Gabriela i dodao: "Za koga ti sebe smatraš, kad misliš da možeš tek tako da se obraćaš turskom predsjedniku?" Razgovaraj sa turskim ministrom spoljnih poslova!"

Desetine hiljada Nijemaca, rođenih 1960-tih ili 1970-tih godina neće uzeti ove rečenice bez izvjesnih primjesa nostalgije. Ovim nastupom turskog predsjednika mogli bi se prisjetiti strogog profesora koji predaje latinski i grčki i koji je, dok su išli u školu, spadao u posljednje predstavnike autoritarnog stila ponašanja, čije je nestajanje u to vrijeme napredovalo velikom brzinom.

To je bila takva vrsta profesora, koji je svoje učenike nastojao impresionirati nepodnošljivim ponašanjem i prisiliti na podčinjavanje. On nije mogao shvatiti da je svojom zagriženošću propustio da uvidi da svijetom vladaju drugi običaji i iskakao je iz stvarnosti ne mogavši shvatiti da je došao novi duh vremena. Stara gospoda ne primjećuju svoje anahronostičke obrasce ponašanja. Ljudi ih sažaljevaju. A riječi turskog predsjednika upravo podsjećaju na dramu te napaćene generacije. 

Veliki manipulator

Recep Tayyip Erdogan, sasvim je sigurno, ne zaslužuje da ga se sažaljeva. Naprotiv: autoritarno ponašanje - kada se sa ti obraća njemačkoj kancelarki ili ministru spoljnih poslova nije ništa drugo nego pokušaj istorijske manipulacije. Svojim osornim ponašanjem Erdogan se želi predstaviti kao snažan čovjek, a time i zaštitnik i otac Turaka. Isto onako kako je to nekada radio Mustafa Kemal "Atatürk" -  "otac turske nacije" - ali naravno u sasvim drugom - pristojnom maniru.

Na taj način simulirana povezanost sa Ataturkom pokazuje koliko se Erdogan zapleo u zamku istorije: Atatürk, Erdoganov uzor ali i imaginarni rival, umro je prije skoro 80 godina. Erdogan - pozivajući se na osmanlijsko nasljeđe - pokušava da odvoji ne samo osmanlijsko već istovremeno i islamsko naslijeđe od - iznad svega sekularno orjentisanog Atatürka. Ali, tvrdoglavo pribjegavanje ideologiji gubi se u estetski proizvoljnom i politički nevažnom i potkopava sve razlike.

Jer oba državnika ujedinjuje neurotska kultura straha, kojom se koriste u najvećoj mogućoj mjeri. Ona je nastala proteklih desetljeća Osmanlijskog carstva kada je ono na Zapadu nazivano bolesnikom sa Bosfora. Tada su mnogi Turci, s obzirom na brzi pad vlasti i moći, razvili tjeskobni osjećaj da su sa svih strana okruženi neprijateljima. Političke pogreške Osmanlijskog carstva rezultirale su velikim gubitkom teritorija, posredujući Turcima osjećaj da njihovi susjedi nemaju dobre namjere prema njima. Tada je rođen turski nacionalizam.

Zapleteni u mitovima istorije

Taj osjećaj je politička elita Turske iskoristila u svoju korist na ciničan način. Utemeljitelj Republike Turske Atatürk svojevremeno je također koristio nacionalističke tonove kao što to danas radi Erdogan. Njima dvojici je zajedničko to što drže svoje stanovnike u prošlim vremenima i što ih nisu oslobodili od strahota nacionalnih mitova.

To je simbolično samoizdizanje, kako bi se kompenzirao gubitak moći: Taj mehanizam, koji je postojao u prvim godinama nastajanja Turske Republike i koji je kao takav još i oprostiv, održao se do dan danas - stotinu godina kasnije. On proizvodi otrovni šovinizam, koji Erdoganu treba da pomogne na predsjedničkim izborima 2019.

Za ovaj cilj, Erdoganu nijedna cijena nije previsoka. On ne oklijeva, da dio svojih sunarodnjaka zadrži u okovima mitova iz prošlosti. Radi ličnog političkog uspjeha, spreman je spriječiti njihovo suočavanje sa stvarnošću. U Njemačkoj Erdoganova retorika može se činiti smiješnom i beznadno zastarjelom. U Turskoj, međutim, ona blokira kulturni i politički razvoj. Ovo je tačka, od koje Erdoganovo reakcionarno ponašanje prestaje da bude smiješno.