Njemačka,Turska i izbjeglice
24. juni 2018
Turska se suočava sa sudbinskim izborima. U nedjelju se uvodi predsjednički sistem. Ali, u podijeljenoj zemlji je glavno pitanje: Da li će predsjednik Redžep Tajip Erdogan, koji od neuspjelog državnog udara u ljeto 2016. preko dekreta sam vlada zemljom, cementirati tu svoju moć?
U Turskoj je utočište našlo oko 3,5 miliona izbjeglica. Ta zemlja ima 80 miliona stanovnika, otprilike isto koliko i Njemačka. U Njemačkoj, dolazak oko 1,5 miliona izbeglica od 2015-te, dominira političkim i društvenim diskusijama. Bez te, djelimično histerično vođene rasprave, desnopopulistička AFD ne bi uspjela da uđe u parlament.
Pitanje izbjeglica je sada, dvije i po godine kasnije, postalo pitanja opstanka za vladu kancelarke Angele Merkel. Vladajuća koalicija najveće i najstabilnije ekonomije u Evropi je ugrožena zbog tih ljudi koji su pobjegli iz rata i bede.
30.000 sirijskih izbjeglica ima pravo da glasa u Turskoj
U Turskoj, koja je primila tri puta više ljudi, pitanje izbjeglica je do sada igralo malu ulogu. Javnost van Turske se sjeti tih ljudi, samo kad Erdogan zaprijeti da će ponovo otvoriti granice i sirijske izbjeglice pustiti u Evropu.
I dok njemačka kancelarka na mini-samitu u nedjelju u Briselu bude tražila podršku za njen evropski kurs po pitanju azila, neke od sirijskih izbjeglica u Turskoj će možda pomoći Erdoganu da postigne svoj cilj i da legitimno prigrabi svu moć u Turskoj.
Posljednjih mjeseci je 55.000 Sirijaca primilo tursko državljanstvo, a oko 30.000 njih imaju pravo glasa. Mali je to broj u odnosu na glasačku populaciju od preko 50 miliona. Ali, kada je u pitanju njegova moć, Erdogan ništa ne prepušta slučaju. Ti novi Turci žive uglavnom na tursko-sirijskoj granici u uporištima prokurdskog HDP-a i mogli bi tamo da promijene političku konstelaciju. Ti novi Turci vide Erdogana kao svog spasitelja i hoće da glasaju za njega.
Međutim, pitanje je da li sve izbjeglice u Turskoj u Erdoganu vide svog spasitelja. Samo mali dio njih je smješten u zvaničnim prihvatilištima i makar djelimično zbrinut. Većina ljudi živi u nesigurnim uslovima. U Istanbulu ima čajdžinica u kojima se okupljaju mladi Sirijci, u nadi da će ih neko uzeti kao nadničare.
Erdogan „stvara" izbjeglice
Erdogan je beskrupulozni moćnik. On bi izbjeglice smjesta poslao tamo odakle su došli, da mu nisu potrebni. Za njega su 3,5 miliona ljudi - oružje. On ih koristi kao potencijalnu prijetnju protiv Njemačke ili protiv cijele EU. Od sporazuma o izbjeglicama sa EU u martu 2016, on u svakom sporu prijeti da će ga raskinuti. Ali ipak se pridržava tog pakta. Evropska komisija je nedavno saopštila da od tog sporazuma - u EU ilegalno ulazi znatno manje migranata. Sporazum o izbjeglicama funkcioniše.
Ali, šta je to što zvuči tako pozitivno na političkom jeziku i još i „fukncioniše"?
Jednom despotu koji baca u tamnicu hiljade ljudi samo da bi se održao na vlasti, koji je zatvorio najveći broj novinara na svijetu, koji otpušta hiljade akademskih građana, državnih službenika i zabranjuje im da se bave svojim profesijama - takvom čovjeku je EU dala šest milijardi evra kako bi zaustavio migracije u EU. EU je stoga podložna ucjenama, ćuti kada on kršeći međunarodno pravo napada Siriju, protjeruje Kurde sa njihovih teritorija i tamo naseljava islamističku paravojsku i Arape. On, dakle mijenja sliku stanovništva.
Evropske vrijednosti ne važe za ljude u bjekstvu
Erdogan ne rješava nikakve probleme, on sam je problem. Svojom vojnom intervnecijom u Siriji on „proizvodi" još više izbjeglica. Možda je to shvatila i njemačka kancelarka koja se našla pod pritiskom i sada pomoć traži u Jordanu i Libanu. Pomoć za problem za koji je prije tri godine rekla: „Uspjećemo, mi to možemo!" Zapravo, bila je u pravu. Milion ipo ljudi nisu Njemačku učinili nestabilnom ili siromašnijom. Ali odnos politike i medija prema njima pomjerio je granice - granice pristojnosti u kulturi dijaloga. Mi ne govorimo o sudbini ljudi, već o poplavi, talasu, masama ili rijekama izbjeglica.
Govorimo o evropskim i zapadnim vrijednostima, ali se ograđujemo od ljudi koji čeznu upravo za tim vrijednostima. I oni bježe od ratova od kojih mi profitiramo - kroz prodaju oružja. Govorimo o ljudskim pravima i hoćemo ih samo za nas. Govorimo o blagostanju i ne želimo da ga dijelimo s drugima. Mi kažemo da se „borimo protiv uzroka bijega i migracija" i za one koji bježe planiramo centre pred vratima EU.
Govorimo o izbjeglicama, čak smo dovoljno pristojni da taj izraz lingvistički uljepšamo i kažemo „ljudi u bjekstvu". Nismo u stanju da jednostavno kažemo - ljudi. Ono što ne kažemo je da ih ne želimo među nama. Zato Merkel putuje na Bliski Istok. I nada se podršci u nedjelju u Briselu. Tako je CSU neće skinuti sa vlasti - dok će Erdogan vjerovatno proširiti svoju moć u Turskoj - na ovaj ili onaj način. Možda uz pomoć glasova onih prognanika iz Sirije koje je naglo naturalizovao - političari ih zovu izbjeglice, a nažalost i mi!
Kemal Hir, rođen u istočnoj Anadoliji.1968,od 1980. živi u Berlinu, gdje je studirao germanistiku, sociologiju i pozorišne studije. Momentalno radi kao novinar, uglavnom za programe nemačkog radija.