Europa - nesposobna za trgovanje i djelovanje

Da bi se razumjelo što se stvarno događa nije dovoljno samo uprti prstom u tvrdoglave Valonce i svu krivnju za dramu oko CETA-e svaliti na zatucane protivnike slobodne trgovine. Svoj dio odgovornosti za nju snose i Europska komisija i članice Europske unije, pa i sama Kanada.

Već prije godinu dana su se Valonci, koji su se smatrali gurnutima u zapećak od strane velikih međunarodnih koncerna požalili Europskoj komisiji koja vodi pregovore s Kanadom, izrazili svoju zabrinutost i prenijeli joj svoje želje. U travnju se valonski parlament u jednoj rezoluciji potom izjasnio protiv CETA-e. Najkasnije tada su se belgijski premijer i Komisija morali trgnuti i promisliti kako će pravovremeno reagirati na otpor iz Valonije. No, nije se dogodilo gotovo ništa. Iako je termin za Summit EU-a i Kanade bio već odavno dogovoren, pustilo se da stvari idu svojim tokom.

Specijalne želje

A onda, nekoliko dana prije planiranog potpisivanja sporazuma - veliko iščuđavanje zbog tvrdoglavosti Valonaca. Ovi su se pak osjetili osokoljeni primjerima drugih članica koje su također uspjele isposlovati da im se ispune posebne želje ili su prijetile ucjenama: Rumunjska i Bugarska su tako u "pregovarački kazan" ubacile ukidanje viznog režima za svoje građane. Nijemci su u zadnji čas izborili prihvaćanje dodatnih klauzula koje Njemačkoj i ostalim članicama ostavljaju mogućnost izlaska iz CETA-e u slučaju da njemački sudovi na kraju ipak pronađu neku dlaku u jajetu.

Socijaldemokrati su u CETA-i, TTIP-u i globalnoj trgovini prepoznali temu za predizbornu kampanju i time ohrabrili svoju prijateljsku socijalističku vladu u Valoniji da okuša svoju sreću. Bavarski regionalni knez, premijer Horst Seehoffer iz CSU-a, smatrao je kako je sasvim ispravno da što više parlamenata ima pravo glasa u složenim pregovorima o CETA-i.

K tome svemu treba pridodati i za vanjske promatrače teško shvatljivi državni ustroj Belgije koja svojim regionalnim parlamentima i parlamentima raznih jezičnih skupina (ukupno se radi o pet zastupničkih tijela) daje neuobičajeno velika prava suodlučivanja o međunarodnim sporazumima. To, međutim, nije trebalo biti iznenađenje za belgijskog premijera i Europsku komisiju čija je središnjica upravo u Bruxellesu. Državne reforme provedene prošlih desetljeća i iznimno kompleksne strukture federalno uređene Belgije bile su poznate svima koje je ta tema zanimala. Uzgred rečeno, ni njemačka manjina na istoku zemlje koja broji oko 70.000 članova još nije dala zeleno svjetlo CETA-i. Predsjednik njihove regionalne vlade Oliver Paasch se još uvijek skriva iza svojih kolega u Valoniji. Ali možda Njemačka zajednica Belgije (DGB), kako se zove ovaj savezni entitet, jedan od tri u Belgiji (pored Flamanske i Francuske zajednice, op.red.), ima potrebu zalijepiti pljusku saveznoj vladi u Bruxellesu? Koga bi to čudilo sada kada je, nakon Valonije, i Regija glavnoga grada Bruxellesa u posljednjem trenutku uložila veto?

Troma i ucjenjiva Unija

I Kanada je napravila greške. Kanađani su se u pregovorima previše oslanjali na Europsku komisiju i podcijenili pojedinačne interese 28 članica. Kada se pregovara s EU-om, onda se ipak mora sklopiti 28 pojedinačnih sporazuma, a ne jedan jedini s cijelom Unijom, to su uvidjeli i kanadski stručnjaci. Komisija pravno gledano ima doduše mandat samostalno pregovarati, ali to članice očito ne shvaćaju previše ozbiljno.

Drama oko CETA-e pokazuje gdje su granice Europske unije. Jednoglasna složnost koja je preduvjet za donošenje odluka čini je tromom i ucjenjivom. U pregovorima s SAD-om (oko TTIP-a) i Japanom mora imati bolju strategiju. Zemlje članice - i njihove regije - moraju, tamo gdje je to potrebno, biti ranije uključene u pregovore. To je mukotrpno, ali očito neizbježno.

EU se još jednom na van predstavila kao disfunkcionalna zajednica. Čak i oni njezini građani koji prema njoj gaje simpatije sada će se zapitati: čemu još služi unija koja ni tamo gdje bi trebala biti najjača i gdje joj je glavni smisao - na polju trgovine i zajedničkog tržišta - ne funkcionira? Hoće li ona na kraju samu sebe ugušiti?

Naravno da je odgoda potpisivanja CETA-e sramota. Ali još uvijek nije smak svijeta ili kraj svih trgovinskih sporazuma. Konačno, i jedna i druga strana imaju gospodarski interes da sporazum na kraju ipak bude sklopljen. Još uvijek smo u fazi "potpisivanja". Faza ratificiranja u Europskom i još 28 nacionalnih parlamenata te u čitavom nizu regionalnih i pokrajinskih (među ostalim i u valonskom) tek slijedi.

Strah od globalizacije

Ako se malo pogleda unatrag, može se vidjeti da su Valonci možda samo otvoreno izrekli ono što mnogi građani EU-a potajno misle: da ih posljedice globalnog trgovanja i gospodarenja pomalo straše. Povlačenje u vlastitu puževu kućicu i povratak nacionalnim vrijednostima trenutno su u modi. I izlazak Velike Britanije iz EU-a je izraz ovog mračnog stanja europskog duha. A i u Njemačkoj populisti i s lijeva i s desna napadaju slobodnu trgovinu i EU. Rezultat referenduma o sporazumu između EU-a i Ukrajine u Nizozemskoj, uspjeh nacionalista na predsjedničkim izborima u Austriji, mađarsko "ne" izbjeglicama - sve su to simptomi duboke krize povjerenja u EU.

A pred nama je iduće očitovanje europskih građana koji bi Europskoj uniji mogli zadati novi bolan udarac: talijanski premijer Renzi je pozvao talijanske građane da se početkom prosinca izjasne o dalekosežnim i dubinskim ustavnim promjenama. Renzijevi politički protivnici, pak, taj referendum stiliziraju kao očitovanje o EU-u, iako o njemu neće biti spomena na glasačkim listićima. Radi se "samo" o ustavnim reformama.