Evropa počinje u Plovdivu
17. mart 2019
Kada sam prvi put stajao na jednom od (danas samo) šest plovdivskih brežuljaka, Bugarska je još bila daleko. Nije još bila u EU, ni na papiru, ni u glavama. Pa tako ni na mom „radaru". Bilo je to moje prvo putovanje od dječjih dana u inostranstvo van EU. Ali svijet može da bude i vrlo mali. A kada danas mislim na Plovdiv, ne mislim na Bugarsku, već na Evropu. Moj lični pogled na taj grad u centralnoj Bugarskoj u dolini Marice između balkanskog i rodopskog pobrđa, u sudbonosnoj evropskoj godini 2019. podvlači ono što čini Evropu i EU: nema rješenja svih problema niti njihovog odsustva, niti onog „živjeli su srećno dovijeka" – ali, horizont je proširen, prostor je dijelom zajednički, dijelom podijeljen, u njemu nije sve bolje, ali je mnogo toga sraslo.
Grad sedmorih brežuljaka
U godini 2019, EU je u Plovdivu ponovo prisutna kao što to nije bila još od onih euforičnih dana pred pristup 2007. Jer, ovaj grad je (zajedno sa italijanskom Materom) ove godine kulturna prijestonica Evrope. Tako je Evropa tokom čitave godina u gostima u Plovdivu. To je prvi put da je ta čast pripala Bugarskoj, a pravo je čudo što je Plovdiv uspio da iz konkurencija izbaci čak i glavni grad Sofiju. Grad smješten na sedmorim istorijskim brežuljcima, u kojem su svoje tragove ostavili Tračani, Grci, Rimljani i Osmanlije, stekao je poene sa svojom istorijom i svojim kulturnim značajem, a svakako je tome doprinio i njegov istorijski amfiteatar usred Starog grada.
Nada Evropa se vratila u Plovdivu, „Zajedno" – to je moto kulturne prijestonice 2019. Sigurno nisam jedini koji je imao teškoća da se prisjeti kada su te dvije ideje proslavljane sa ovakvim entuzijazmom. Jer, kada se pogleda u bilo koje evropske dnevne novine između Porta i Bukurešta, Dablina i Palerma, ovaj kontitent ne drži baš mnogo toga na okupu. A nada u veće zajedništvo je – blago rečeno – nekada bila veća nego u godini „Bregzita".
U opštoj krizi EU, Bugarska nije izuzetak. S jedne strane, stotine hiljada Bugara su od pristupa EU naovamo otišle u Zapadnu, sjevernu i Centralnu Evropu. Kao radni migranti, studenti, ili kako to može da se pročita u svakoj drugoj udarnoj vijesti u Bugarskoj – kao socijalni migranti. I dok je dio Bugara u ovoj ili onoj formi profitirao od evropske slobode kretanja i solidarnosti, ta zemlja se pridružila onima koji na migraciju – shvaćenu kao priliv ljudi iz zemalja van EU – gledaju sa posebno velikom skepsom.
Euforija pristupa
Prošlo je gotovo 13 godina otkako su Plovdiv i Bugarska proslavili pristup EU. Tada su svi bili sigurni da će sve biti bolje, da će biti novih radnih mjesta, da će plate da se povećaju, a korupcija da se smanji, da će se povećati i životni standard, a opasti kriminal. I da će svi moći slobodno da putuju, kao ponosni građani EU, bez dosadnih viza i ograničenja. Ljudi su mislili da neće više biti Balkanci, već Evropljani prve klase. Smatralo se da će se EU već nekakko pobrinuti za to.
Veliki dio tih nada je u narednim godinama iznevjeren. Ubrzo se pokazalo koliko EU, osim kada su u pitanju tople riječi ili riječi upozorenja, zapravo malo može da doprinese svakodnevici ljudi. Korupcija, plate, infrastruktura i kvalitet života, to su sve stvari o kojima su svi i dalje morali sami da se staraju. Entuzijazam je jenjavao, rezignacija se proširila, i u Plovdivu i u Evropi.
„Zajedno" kao moto evropske prestonice kulture Plovdiva, prema rečima gradonačelnika Ivana Toteva, trebalo bi da obuhvati zajedništvo religije (pravoslavlje, katolicizam, jevrejstvo i islam) kao i naroda (Bugari Turci, Romi i Jermeni) u Plovdivu – sa njegovom hiljadugodišnjom istorijom. Moto se metaforički uklapa i u evropsko osjećanje koje je dospjelo u krizu. Ono što razdvaja, bilo da je riječ o porijeklu, nacionalnosti, religiji, polu, seksualnoj orijentaciji, pa i socijalnom statusu i načinu ishrane, kao da je na čitavom kontinentu, a možda i u čitavom svijetu, posljednjih godina dobilo veći značaj nego zajedništvo. Dosad Bugarska nije davala veliki doprinos premošćavanj tih razlika – ni u zemlji ni na Evropskom nivou. Utoliko taj moto može postati izraženiji – ako u godini „Bregzita" iz Plovdiva dođu novi impulsi evropskog „zajedno".
Preko Plovdiva upoznati Bugarsku
To je Plovdiv već jednom uspio – doduše, samo za mene lično. Plovdiv je proširio moj lični svijet – i za mene će uvijek biti moj prvi aktivan susret sa Bugarskom i EU. Slično će biti mnogim turistima koji u 2019. budu prošli kroz ovaj grad. To ne mora biti loše. Naprotiv: to je dobar osnov za upoznavanje Bugarske.
To se najbolje može uz rakiju i Šopsku salatu – koja je i nacionalno jelo jer su njeni sastojci: paradajz, krastavac i bijeli sir u bojama bugarske zastave. Kada sam tu misao prvi put glasno izgovorio, gledali su me čudno. To očito niko ranije nije primijetio.
Jelo i politika
Tu treba dodati i kačkavalj, žuti i bijeli, te različite vrste meze, sudžuk i suho meso. A onda tek dolaze: meso sa roštilja, musaka, đuveč, ćufte, ćevapčići ili svinjski vrat. Sva ta jela su veoma važna. Ona su osnova ne samo za ugodno tejlesno osjećanje, već i za političke diskusije (koje se prema dobrom običaju iz komunističkog vremena još uvijek najradije vode u kuhinji). Gotovo je nemoguće provesti više od nedjelju dana u Bugarskoj, a ne dobiti poziv od nekoga na baš takvu gozbu.
I šta bi bio bolji povod za to nego da se u godini evropske kulturne prijestonice Plovdiva 2019. „zajedno" za bugarskim stolom raspravlja o tome šta nas u Evropi spaja – ili razdvaja. I da se uz dobro bugarsko vino ili rakiju i dobru dozu humora i ironije nazdravi „Bregzitu", krizi EU, migraciji, socijalnom turizmu, te porazu Bugarske od Njemačke u četvrtfinalu Mundijala 1994 – koji se u Bugarskoj još uvijek frenetično slavi.