Filipinsko medicinsko osoblje dolazi u Njemačku

„Dobar dan, ja sam Leonora Sesilija Sentino, imam 30 godina, radila sam četiri godine na urgentnom u Saudijskoj Arabiji“. Šest dana nedjeljno, po dvanaest sati dnevno, ova Filipinka je radila na granici sa Jemenom, zbrinjavala je ranjenike iz sukoba u Jemenu. Odlučila je da pokuša da se prebaci u Njemačku.

Filipinska podrška Njemačkoj

Patriša Ivon Konen je zamjenica filipinske državne sekratarice u Agenciji za radnu migraciju. Ko na Filipinima želi da radi u inostranstvu mora da se obrati njenoj instituciji. Ona kaže: “Pod mojim rukovodstvom imaćemo mjesečne sastanke, kako bismo obezbijedili pridržavanje popisa i da se uspostavi otvorena komunikacija između dvije strane”. Konen, koja je prije ove dužnosti bila pravnica u privatnoj firmi, upravo se vratila iz posjete Njemačkoj. Ona želi više priznanja i poštovanja za to da Filipini useljeničkim zemljama pružaju podršku u vidu radne snage:

 „Želim da naše partnerske zemlje ulože novac u održivost programa. To može da se uradi na različite načine, stipendijama, izgradnjom centara za obuku. O tome smo razgovarali sa Nijemacima prilikom poslednjeg susreta”. Japan, na primjer, daje dodatnu pomoć tokom kurseva jezika, omogućavajući pristup internetu. Konen je nadležna i za državni projekat regrutovanja medicinskog osoblja za Njemačku. Do ove godine je u Njemačku dolazilo po 500 filipinskih medicinskih sestara, a od sljedeće biće ih 1.500.

„Ukupni proces mora da se pojednostavi, manje dokumenata, bez dugog čekanja, više digitalizacije. To je naš pravac, a očekujemo istu efikasnost i od partnerskich zemalja”, kaže Konen.

Njemački na Internetu

Filipinski njegovatelj Rafael ima 28 godina i poslije svog posla dva sata dnevno na Internetu uči njemački. Rezultat je osrednji, ali po propisima je dovoljan za prvo vrijeme. Dugoročni Rafaelov cilj jeste da bude intenzivni njegovatelj, a upravo ta radna snaga nedostaje Njemačkoj. Na osnovu posredovanja sertifikovane privatne agencije uskoro će doći na posao u bolnicu u blizini Frankfurta. Šef agencije Džejson Hajnen kaže da ima najmanje 1000 zahteva za posredovanje.

Ali i on je očajan zbog birokratije. Navodi primjer da Njemačka insistira na tome da njemačka ambasada u Manili ovjeri svjedočanstva medicinskog osoblja, iako je to već uradila nadležna filipinska institucija. Sve to sada traje četiri do šest nedjelja. Isto tako, univerzitetska diploma se ne priznaje odmah, kao u drugim zemljama. Benjamin Nabert, koji radi za drugu posredničku agenciju, žali se da je Njemačka uvela dodatnu prepreku – stručni jezički ispit. A Njemačka se, prema njegovom mišljenju, nalazi u konkurenciji sa drugim zemljama.

Nesrećni i diskriminisani

Uz sve ovo, proljetos je sprovedena anketa među filipinskim medicinskim osobljem u Njemačkoj. Rezultat: nesrećni su i osjećaju se diskriminisanim. Rafael je o tome nešto gledao na Internetu, ali ne želi da ga takve stvari obeshrabre: „Mislim da to zavisi od tebe samog, kako da prevaziđeš rasizam. Ja se toga ne bojim“, kaže on. Hajnen kaže da je važno da je njemački tim takođe spreman za dolazak ljudi i da očekivanja ne budu previsoka – da svi odmah super govore njemački i slično.

I posrednik Nabert priča o specijalnim interkulturnim kursevima za njemačke klinikę, kako bi se izbjegli nesporazumi. Rafael se u svakom slučaju raduje trostruko većoj plati, jer trenutno zarađuje 500 evra mjesečno. Namjerava da potpomaže porodicu.

I Sidni ima iste planove. Tridesetrogodišnja bolničarka je čak bila glavna sestra na odjeljenju.

Sidni se raduje Gisenu: „Odrasla sam u regionu metropole Manile. Smatram da je Gisen perfektno mjesto za mene. Tamo mogu da vozim bicikl, a možda mogu i u šetnje u okolini. Vidjela sam da je tamo i prvi matematički muzej na svijetu. Volim matematiku i to je probudilo moje interesovanje, sigurno će biti zanimljivo”.

„Imaju drugačiju boju očiju”

Sindi smatra da ju je njen posrednik dobro pripremio za novu otadžbinu, pa i što se tiče jezika. Nada se da će joj se uskoro pridružiti njen partner, koji je iz iste branše. Ali šta ako do tada upozna nekog finog njemačkog mladića. Ona se smije i kaže: „Nadam se da me neće hipnotisati svojim očima, čula sam da imaju drugačiju boju očiju“.

Filipinsko medicinsko osoblje priželjkuje da ih srdačno dočekaju u Njemačkoj, da tamo mogu da dokažu svoju stručnost i da im ukažu poštovanje i zbog njihove odluke da dođu i zbog njihove marljivosti. Naposljetku, odlaze iz zemlje, kojoj je takođe potrebno medicinsko osoblje.

Konen o tome kaže: „Cilj je da Filipinci jednom imaju izbor, da li će da idu u inostranstvo ili ne. Nažalost, trenutno smo jako daleko od toga“.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu