Financije SP-a: Dobitnik je već jasan

Iako Svjetsko prvenstvo tek počinje i sve momčadi se, manje ili više, mogu nadati pobjedi, pravi dobitnik je već izvjestan. Nogomet u našem globalnom svijetu nije tek sportski, kulturni ili politički događaj. To je posao u kojem se obrću milijarde i dobitnik je onaj tko ubire najviše novca. A to je svjetski nogometni savez FIFA.

Henning Vöpel iz hamburškog ekonomskog instituta HWWI je prema do sad objavljenim podacima, izračunao bilancu Svjetskog prvenstva u Brazilu. "Neposredna ulaganja iznose oko deset milijardi eura. To su prije svega investicije u stadione, ali i u zračne luke, telekomunikaciju i tako dalje." Nasuprot tome, stoje prihodi koji se mogu očekivati: "To bi trebalo biti oko 3,5 milijarde eura. Oko dvije milijarde će doći iz prava televizijskih prijenosa, a ostatak od marketinga."

Ali dok je prilično rašireno mišljenje kako golemu većinu tog novca FIFA "trpa" u vlastiti džep, Kay Schiller tvrdi kako to baš nije posve točno. On je povjesničar sa sveučilišta Durham na sjeveru Engleske i autor je knjige "SP 74 - Kad je nogomet postao moderan". Pažljivo je proučio financije čitavog niza proteklih natjecanja i naravno da ne osporava kako na nekom svjetskom prvenstvu FIFA ne daje, nego ubire novac.

Novac dolazi, novac i odlazi

No to ima svojih granica: "FIFA uzima samo deset posto dobiti, a 90% se prosljeđuje na pojedine nacionalne nogometne udruge", objašnjava Schiller. Tu postoje stroga pravila, tko i koliko dobiva. Novac se prije svega dijeli "sudionicima završnice Svjetskog prvenstva, ovisno koliko su daleko odmakli na turniru, ali i momčadi koje su sudjelovale u kvalifikacijama".

Ipak, i 10 posto koje ubire FIFA nije malo. To bi, po ovoj računici bilo oko 350 milijuna eura, ali i tu Kay Schiller dodaje: "Svi govore o basnoslovnim rezervama kapitala FIFA-e, ali se ne smije zaboraviti kako je FIFA još 2001. bila na rubu bankrota", objašnjava povjesničar.

"Tek kad su opet preuzeli marketing i prava prijenosa, FIFA je počela stavljati novac na stranu. Jer uvijek se može dogoditi da neko Svjetsko prvenstvo otpadne i onda se mora imati rezerva."

Isto tako, dok mediji izvještavaju o prihodima FIFA-e, Schiller upozorava da se redovito zaboravljaju spomenuti njeni izdaci: "FIFA ne organizira samo Svjetsko prvenstvo, nego ukupno 15 međunarodnih turnira. A na tim natjecanjima se nema što uzimati, nego samo davati novac", tvrdi autor knjige o poslovanju svjetskih nogometnih prvenstava.

"A tako se radi posao!"

I sama svjetska nogometna udruga je dugo trebala da nauči, kako se ophoditi s novcem. "Tek svjetsko prvenstvo 1966. je bilo prvo za koje postoje dokazi da je završeno s poslovnom dobiti. To je bilo oko 12 milijuna engleskih funti." Čak i na SP 1974. je ostvarena, za današnje pojmove, skromna dobit i tek nakon toga je FIFA "naučila posao", tvrdi Schiller.

Razlog tome je bio veoma jednostavan: smjena na čelu FIFA-e. Do tada je organizaciju vodio sportski entuzijast, britanac Sir Stanley Rous i na njegovo mjesto je došao brazilski poduzetnik i pravnik Joao Havelange: "To je u sedamdesetima bilo prvi put da na čelo FIFA-e dođe poslovni čovjek. On je onda uvelike razgranao poslovanje organizacije."

Komercijalizacija svjetske nogometne organizacije se često povezuje sa Švicarcem, Sepom Blatterom koji je preuzeo organizaciju 1998. Ali Kay Schiller tvrdi kako je Blatter tek nastavio putem kojeg je zacrtao njegov prethodnik. Utoliko se i ovo prvenstvo vraća u zemlju čovjeka koji je čitavu FIFA-u naučio zarađivati novac.

A kad je riječ o investicijama u Brazilu, nije izvjesno da su bile potpuno uzaludne. Doduše, čitav je niz velikih sportskih manifestacija za koje su izgrađeni velebni stadioni koji su nakon toga zjapili prazni. Vjerojatno će se to dogoditi i za barem neke stadione koji su sagrađeni u Brazilu, a kako nam objašnjava ekonomist Vöpel, "cesta koja vodi do stadiona koji se ne koristi je podjednako besmislena kao i sam stadion."

Možda ne odličan, ali svakako dugoročan posao

Ali Brazil nije uložio samo u stadione, a novac potrošen na infrastrukturu će se svakako isplatiti, tvrdi njemački ekonomist. Sve više Brazilaca živi u gradovima i svaka investicija u promet i komunikacije je bila i više nego potrebna.

Povrh toga je tu i indirektna korist za zemlju domaćina, poput ugleda kojeg je stekla tim mega-natjecanjem. "Osobito za zemlje u prijelaznom razdoblju poput Brazila je važno uputiti poruku stranim investitorima. Da se može reći: pogledajte, mi smo u stanju napraviti i takav događaj. I mi to možemo. To je veoma važan signal", smatra profesor Vöpel.

Naravno, iskustvo Južnoafričke Republike jest da su očekivanja možda bila prevelika. Ali temeljno pravilo "dođe FIFA, lopta se vrti, blagajna se puni" ipak je donekle točno. Kay Schiller smatra kako niti u poslovanju FIFA-e zapravo uopće nema tajni: "Ona ima nešto što svatko želi i zapravo se ne moraju niti truditi nekome to prodati: nogomet. To se prodaje samo od sebe, tu se ne morate uopće niti truditi."

Jer gotovo svatko voli nogomet, ako ne igrati ga, onda barem gledati na televiziji. Svi ti ljudi su potencijalni potrošači i sve je povezano s nogometom: "Jedini put kako da se zaustavi zarađivanje novca jest da svi mi odlučimo da više ne gledamo nogomet", objašnjava povjesničar.

A Kay Schiller dodaje i još jednu činjenicu: u Europi je sve prepuno kritika na račun organizacije FIFA i njenog bogatstva i utjecaja. "Ali u međunarodnim razmjerima su to uglavnom ljudi koje zanima nogomet. Nisu svugdje na svijetu tako glasne kritike kao u Njemačkoj ili Engleskoj i to nije tako globalno kao što se ponekad predstavlja. Tu Europa precjenjuje svoju ulogu."