Izolacija posebno teško pogađa izbjeglice
6. maj 2020
Sunce izlazi i obasjava šatore na livadi pored Calaisa. Ptice cvrkuću. S vremena na vrijeme prođe neki auto. Inače je tiho. Dok odjednom ne stigne oko pet policijskih transportera. Službenici sa zaštitinim maskama na licu izlaze, neki nose kompletnu zaštitnu opremu. Bude migrante u šatorima i zahtijevaju da se sa svojim šatorima povuku nekoliko metara dalje. Nakon što je policija otišla, izbjeglice ponovo vraćaju svoje šatore natrag. Od avgusta 2018. godine se ovaj ritual odvija skoro svakodnevno. Čak i u vrijeme COVID-19 policija ne mijenja svoj postupak. Mjera treba spriječiti da se izbjeglice nastane kao kod kuće.
Izbjeglice strahuju za svoj život
Prema informacijama humanitarnih organizacija u Calaisu od početka mjere zabrane izlazaka koncem marta bilo je već više od 70 ovakvih akcija u različitim kampovima. "Policija se prema nama ne odnosi kao prema ljudima. Ne poštuju nas", kaže 28-godišnji Mengis iz Eritreje. "Ako ne ustanemo kada oni dođu onda nam oduzmu naše šatore. Onda moramo čekati do jedne sedmice dok ne dobijemo nove od humanitarnih organizacija", kaže on. Kao i brojne druge izbjeglice i Mengis vjeruje da ga policija promatra – ni jedan od njih stoga ne želi da mu lice bude fotografirano.
Neki kažu da strahuju za svoj život jer je policija od uvođenja zabrane izlaska postupala znatno agresivnije prema njima. Pet Mengisovih sunarodnjaka je stoga napisalo otvoreno pismo i optužilo jedinicu policije u pripravnosti. Oni tvrde da su ih policajci više puta pretukli, nazivali "majmunima" i "kurvama" i gađali suzavcem. Služba za nadzor policije istražuje u ovom slučaju.
Raste diskriminacija
Nisu samo postupci policije ti koji otežavaju stanje migrantima u odnosu na raniji period. Neki izvještavaju da im u supermarketima personal uskraćuje ulazak. Na pitanje DW-a glasnogovornik jednog preduzeća je napisao da migranti nisu diskriminirani. No odbio je intervju.
Ni dolazak u centar grada im nije dozvoljen, kažu izbjeglice. Gradski autobusi se više ne zaustavljaju da bi njih primili, kažu također. Philippe Mignonet, zamjenik gradonačelnika Calaisa, koji je direktor autobusnog preduzeća, to opovrgava: „Autobusi ne primaju samo grupe sa više od 30 ili 40 osoba. Morali smo to tako uvesti nakon što su zabilježena tri slučaja infekcije virusom korona među izbjeglicama i naši putnici više nisu željeli ulaziti u autobuse.“ Za pojedinačne izbjeglice autobusu se i dalje zaustavljaju, kaže on.
"Korak natrag kada je riječ o ljudskim pravima"
Da li su to zaista pojedinačni slučajevi zaraze korona virusom u kampovima teško je reći. Službenici humanitarnih organizacija izvještavaju da je više izbjeglica imalo simptome koji upućuju na COVID-19, ali da niko nije testiran. Prostorna distanca među izjeglicama nije moguća. Higijenski uvjeti su loši: Između šatora se gomila smeće, nema maski ili sredstava za čišćenje ruku i ima samo nekoliko toaleta.
20-godišnji Noël iz Gvineje kaže da se osjeća kao izgnanik. „Mi smo potpuno nezaštićeni i prepušteni sami sebi“, kaže on. „Od početka pandemije smo ovdje zaglavljeni. Neke od nas su smjestili u hostele, ali tamo su bili po četvero u jednoj sobi. To je ipak ilegalno. Brojni su se vratili – čak i ako je to značilo dva dana pješačenja.“
Humanitarne organizacije, koje ovdje djeluju, su poslale polovinu svojih volontera kući zbog zabrane izlaska. U drugom timu preostali volonteri snabdijevaju izbjeglice drvima i hranom. Yann Manzi, suosnivač humanitarne organizacije Utopia 56, kaže da zabrana izlaska predstavlja stvarni korak unatrag kada je riječ o ljudskim pravima: „Mi radimo ono što možemo, ali ne postoji pravna pomoć više za izbjeglice“, kaže on. „Oni i dalje bivaju redovno izvučeni iz njihovi šatora i policija ih maltretira. Ja sam mislio da u krizi svi pomažu jedni drugima. No ovi bespomoćni ljudi su jednostavno prepušteni sami sebi.“
Evakuacije "moraju biti"
Zamjenik načelnika Calaisa, Michel Tournaire, drugačije predstavlja situaciju: Timovi liječnika redovno obilaze migrante, vlasti su stavile na raspolaganje toalete, kaže on. "Nudimo mjesto u hostelima za maksimalno 715 migranata", kaže on. "Tamo se ljekari brinu za njih. 353 osobe su ovu ponudu već prihvatile." Redovne evakuacija kampova su, prema njegovim riječima, neophodne i u vrijeme korone. "Uopće ništa o tome ne mogu reći – naše pravosuđe je to odlučilo", kaže Tournaire.
Humanitarne organizacije na licu mjesta opovrgavaju navode da postoji dovoljno mjesta u hostelima. One procjenjuju da u Calaisu boravi 1200 izbjeglica – a ne 600 kako vlasti navode. U Grande-Synthe, predgrađu Dunkerquea, oko 40 kilometara istočno od Calaisa, ima još dodatnih najmanje 600 izbjeglica, kaže Akim Toualbia, osnivač i predsjednik humanitarne organizacije Solidarity Border: „Ovdje imamo samo šest toaleta i k tomu nemamo ni sapun za pranje ruku – ja sam zaista mislio da će nas država više podržati u ovim teškim vremenima.“
Izbjeglice ne odustaju od svog sna
Ipak brojne izbjeglice ionako više ne očekuju pomoć francuske države. Mengis i dalje želi svaku noć pokušati doći u Englesku: „Nikada neću odustati. Jednog dana ću uspjeti. Moj san? Želim postati doktor. Onda ću konačno zaista biti slobodan, imati kuću i lijep život,“ kaže on sa sjajem u očima. U Engleskoj se Mengis želi priključiti dvojici svoje braće koji tamo imaju pravo boravka. No u vremenima korone čini se težim nego ikada stići na drugi stranu La Manša.