Godinu dana iza rešetaka bez optužnice
14. februar 2018„Deniz Judžel je novinar koji je izvještavao bez dlake na jeziku. Kritikovao je i lijevo i desno, pisao veoma oštre analize", kaže za DW Kristijan Brakel, direktor istanbulske kancelarije fondacije „Hajnrih Bel".
Judžel je rođen 1973. godine u blizini Frankfurta, kao sin turskih roditelja. Bio je dopisnik njemačkog lista „Velt" iz Turske i ima i turski i njemački pasoš. Uhapšen je 14. februara 2017, a od marta iste godine je u zatvoru visoke bezbjednosti „Silivri br. 9." – bez optužnice. U nalogu za hapšenje optužen je za „huškanje naroda" i „terorističku propagandu" – pritom se navodi osam novinarskih tekstova koje je napisao za „Velt".
U Judželovoj novoj knjizi koja izlazi na godišnjicu njegovog hapšenja, pod naslovom „Zato što nismo ovdje zbog zezanja" i podnaslovom „Reportaže, satire i drugi potrošni tekstovi", mogu se pročitati dva od tih tekstova: intervju sa zamjenikom šefa Radničke partije Kurdistana (PKK), koji priznaje: „Da, bilo je internih pogubljenja" i tekst pod naslovom „Pučista" o tome kako je turski predsjednik proširio svoju moć. Doris Akrap, koja je izdala knjigu, a inače Judželova prijateljica, u predgovoru je napisala: „U drugim zemljama se za ovakve tekstove dobijaju novinarske nagrade, a u današnjoj Turskoj – zatvor."
Nezavisno pravosuđe?
Poslije pokušaja državnog udara 15. jula 2016. u Turskoj je uhapšena masa ljudi, među kojima i najmanje 28 njemačkih državljana. Prema izjavi Ministarstva spoljnih poslova Njemačke, u zatvoru je još uvijek šest osoba, uključujući i Judžela.
Turska vlada insistira na tome da je njeno pravosuđe nezavisno. „Ali o tome nema ni govora", kaže Kristijan Brakel. Nakon političkog uplitanja, dvojica zatvorenika morali su da ostanu u zatvoru – uprkos tome što je Vrhovni sud Turske naložio njihovo puštanje na slobodu. Isto se dogodilo i u slučaju šefa kancelarije „Amnesti internešenel" u Istanbulu. U slučaj Judžel, umiješao se i sam predsjednik Redžep Tajip Erdogan: „Ma kakav novinar, on je stvarno agent i terorista. Mjesec dana ga je njemačka ambasada krila u svojoj ljetnjoj rezidenciji u Istanbulu". Brakel kaže da se iza takvih izjava krije paranoja koja vlada u dijelovima državnog rukovodstva Turske – „ideja da Evropljani i Amerikanci žele da zajedno unište Tursku".
„Njemačka vlada će učiniti sve što je u njenoj moći“
O mogućem odlasku Judžela u Njemačku Erdogan je kasnije rekao: „Nikako, dokle god sam ja na ovom položaju. Nikad". Međutim, Brakle kaže da je Erdogan u razgovoru sa njemačkim ministrom spoljnih poslova Zigmarom Gabrijelom nezvanično ponudio „da se Judžel razmijeni za oficire koji je bili uključeni u državni udar i koji su dobili azil u Njemačkoj".
Kancelarka Angela Merkel je, samo dvije nedjelje nakon hapšenja Judžela, izjavila: „Novinari moraju da imaju mogućnost da obavljaju svoj posao. Zbog toga mislimo na Deniza Judžela koji je u pritvoru u Turskoj i tražimo njegovo puštanje na slobodu, jer vjerujemo da nije učinio ništa drugo osim što je radio kao nezavisni novinar. To mora da bude omogućeno. Savezna vlada će učiniti sve što je u njenoj moći da se upravo to i dogodi."
Vršiti pritisak, a ne naškoditi sebi
Međutim, njemačka vlada je isprva činila vrlo malo za oslobađanje svojih građana, ukazuju kritičari. Tek u ljeto 2017. počelo je nešto da se dešava, kaže Brakel. Tada je ministar spoljnih poslova Zigmar Gabrijel upozorio da postoji opasnost od putovanja u Tursku i najavio da će ograničiti kreditne garancije toj zemlji. Međutim, na zahtjev kancelarke i Ministarstva privrede, te mjere su ublažene – kako bi se zaštitile njemačke firme koje ulažu u Tursku.
Njemačka je doduše ekonomski jača, a Turskoj je „potrebna neka vrsta veze sa Evropom, koja funkcioniše", ocjenjuje jedan politički analitičar – ali u ekonomskoj, vojnoj i kulturnoj oblasti ima toliko mnogo bliskih veza dviju zemalja, tako da je Njemačkoj veoma teško da „izvrši veliki pritisak, jer bi time istovremeno naškodila i sebi".
2018: Čaj s turskim kolegom
Od početka godine obje strane demonstrativno rade na normalizaciji odnosa. Ministar spoljnih poslova Gabrijel je svog turskog kolegu Mevluta Čavušoglua primio kod kuće i poslužio ga turskim čajem. Mediji su sve to detaljno propratili. Njegov gost je u više navrata govorio o svom „prijatelju Zigmaru" – prijatelju od koga želi podršku za proširenje carinske unije sa EU i vojnu pomoć. Gabrijel je jasno stavio do znanja da dalje isporuke oružja zavise od rješavanja problema – kao što je slučaj Judžel.
Deniz Judžel strahuje da će postati moneta za političko potkusurivanje. Preko svojih advokata, on je u intervjuu za njemačku novinsku agenciju dpa ukazao na sporazum između Francuske i Turske, i rekao da svoju slobodu ne želi da uprlja „dilom o tenkovima", niti isporučivanjem „oficira pučista". „Nisam dostupan za prljave poslove". Gabrijel je to odbacio, rekavši da nema ni govora o nekakvim „prljavim poslovima".
Deniz Judžel u svakom slučaju neće da ćuti ni u zatvoru. Doris Akrap u predgovoru njegove knjige napiala: „Postoji samo jedan razlog da se zatvore ljudi poput Deniza Judžela: da ih konačno ućutkaju. A kako bi svima bilo jasno da od toga neće biti ništa – objavljena je ova knjiga".