Grčka povećava vojno prisustvo na granici sa Turskom
1. februar 2020
Tanasis Kamilaris je ribar i dobro poznaje deltu rijeke Marice. Rijeka koja dijeli Tursku i Grčku na tom mjestu se uliva u sjeverni dio Egejskog mora. Delta granične rijeke je od velikog značaja za floru i faunu, sa površinom od 200 kvadratnih kilometara. Mrežu kanala, pritoka i laguna je veoma teško kontrolisati. Ministarstvo unutrašnjih poslova zato se uzda u pomoć lokalnih ribara, koje je vojska opremila kao „kvazi“-nacionalne gardiste i oni su preuzeli funkciju granične straže. Ali za Tanasisa Kamilarisa i njegove kolege situacija polako postaje opasna.
Napadi iz Turske?
Uvijek iznova dolazi do sukoba između turskih graničara i grčkih ribara. „Pritom nas ugrožavaju i na grčkoj državnoj teritoriji", objašnjava Kamilaris: „Bio sam na rijeci i htio sam da bacim mreže. Sa druge strane su došla četvorica turskih vojnika. Odmah su uperili oružje ka meni i kazali: Ovo je Turska. A bio sam sigurno 100 metara udaljen od granice."
Jednog drugog ribara su uhapsili i zaplijenili mu brod, kaže kolega Vasilis Vicas: „Za Turke je to biznis. Da bi vas pustili, morate da platite 5.000 evra. U suprotnom sjedite pola godine u zatvoru. Naš kolega je morao da plati i dodatnih 4.000 evra za advokata, kako bi se na sudu u Turskoj izborio za svoj brod." O takvim incidentima niko ne govori, pa ni mediji.
„Sve to je krenulo od dana pokušaja puča u Turskoj“, sjeća se Kamilaris. Prije toga problema nije bilo. „Turci su dolazili i lovili ribu. I mi smo lovili ribu i sve je bilo u redu. Čak smo znali i da popričamo. Sa ljudima preko puta nemamo nikakav problem. Čak su nas i vojnici pozdravljali.“ Ali sa zaoštravanjem unutrašnjopolitičke situacije u Turskoj, napetosti su porasle i na delti rijeke Marice.
"Mi smo oči vojske“
Ribari se osjećaju ostavljeni na cjedilu: „Da nas ovdje nema, sve to bi već odavno bilo tursko“, smatra Vasilis Vicas. Samo kada grčka policija i vojska zajedno patroliraju ti ljudi imaju mir od turskih vojnika. Ali to nije dovoljno, dodaje Tanasis Kamilaris: „Mi ribari smo oči vojske i policije. Na sve načine nastojimo da ovaj dio rijeke ostane grčki.” Ribari sa Marice se nadaju da će im Atina pomoći.
Vlada premijera Kirijakosa Micotakisa u julu je pobijedila na prijevremenim izborima, između ostalog i zbog obećanja da će povećati mjere bezbijednosti u zemlji. Dio tog plana je ograničavanje broja izbjeglica na granici između Grčke i Turske.
Zajedničkim patrolama policije i vojske, vlada od decembra pokušava da zatvori grčko-tursku granicu, kako bi spriječila broj izbjeglica koji se već mjesecima povećava. Na Maricu bi trebalo da stigne i dodatnih, četiri stotine graničara. Premijer Kirijakos Micotakis tvrdi da su vojne mjere uvedene zbog izbjeglica. Ali oni dolaze od 1990-ih godina i prema izjavama ribara poslednjih godina njihov broj na delti Marice opada.
Ledeno doba između Atine i Ankare
Pojačano prisustvo na granici dolazi u vrijeme veoma loših odnosa Ankare i Atine. Spor oko gasa pred kiparskom obalom i turske akcije u Libiji dodatno pogoršavaju situaciju. Na tursko-grčkoj granici sve je više incidenata. Više puta dnevno tursko ratno vazduhoplovstvo prodire na grčku teritoriju. Tokom noći kada je pokušan puč, osam oficira je iz Turske pobjeglo u Grčku i tamo zatražilo azil. Turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan od grčke vlade je zatražio da izruči osmoricu pripadnika vojnih snaga. Vrhovni sud u Atini je to odbio, s obzirom da, kako je ocijenjeno, u Turskoj ne može da im se garantuje pravedno suđenje.
U februaru 2018. godine situacija se dodatno zaoštrila, kada su dvojicu grčkih vojnika, tokom patroliranja, uhapsili turski vojnici, zato što su na jednom mjestu koje nije bilo označeno, nekoliko metara prešli na tursku teritoriju. Više od pet mjeseci proveli su u turskom zatvoru zbog sumnje za špijunažu. Za to vrijeme turska vlada je veoma jasno davala do znanja da je spremna da pusti te vojnike u zamjenu za turske oficire, odmjetnike.
Mnogi ljudi u međuvremenu strahuju od eskalacije sukoba sa Turskom. Prema mišljenju Sotirisa Serbosa, profesora međunarodne politike na Univerzitetu Trakija, to prije svega zavisi od turskog predsjednika Erdogana. „Ukoliko Ankara bude vidjela korist u zaoštravanju sukoba, onda će doći do eskalacije. Erdoganovo samopouzdanje je ojačalo nakon turske vojne intervencije u Siriji.“ Turski predsjednik će igrati na svoju geopolitičku kartu sve dok transatlantska politika ne postigne konsenzus. Ali Evropa jedno mora da razumije: „U Turskoj ima mnogo problema i podjela, ali nacionalizam i vojska ujedinjuju zemlju."
Serbos smatra da su napetosti između Ankare i Atine i posljedica nejedinstvene evropske politike: „Potrebna nam je Evropa koja razmišlja geopolitički i Turska treba biti uključena kao partner. Moraju da se pronađu rješenja od kojih će obje strane da profitiraju. Grčka bi pritom mogla da preuzme ključnu ulogu i da otvori novo poglavlje u odnosima Turske i EU.“
Međutim, unutarevropski sukobi, u kojima su u prvom planu pojedinačni državni interesi, onemogućavaju zajedničku strategiju za odnos prema Turskoj. „Erdoganu bi draži bio bilateralni kompromis. Pritom bi Evropa trebalo da utvrdi agendu, a ne Turska.“