„Hoćemo drugi krug!“

„Vučiću lopove, pokrao si izbore", prolamalo se sinoć ulicama Beograda. Gromoglasni zvižduci, pištaljke i vuvuzele odjekivale su i nekoliko stotina metara dalje od Narodne skupštine Republike Srbije, gdje se po drugi put okupilo više hiljada ljudi, pretežno mladih uzrasta između 20 i 30 godina, demonstrirajući, kako kažu, protiv diktature.

„Muka mi je od ove vlasti. Za kratko vrijeme napravili su tolike užase. Moja porodica je u velikim problemima, prijete nam tajkuni", revoltirano priča osamnaestogodišnja Milena koja je na ovim predsjedničkim izborima prvi put imala priliku da glasa. Hvata drugaricu za ruku i otrčava naprijed, pridružujući se okupljenima koji uzvikuju „Gdje su naši glasovi!"

„Mislimo svojom glavom"

Nezadovoljni rezultatima izbora i nefer-atmosferom u kojoj su izbori protekli, građani su se okupili u Beogradu, Novom Sadu, Nišu i još desetak drugih gradova širom Srbije. Zvaničnih organizatora nema. Građane pozivaju da se sami organizuju u svom mjestu i pozovu svoje prijatelje.

Ipak, kroz masu se probijaju dvije mlade djevojke koje dijele pištaljke i naljepnice „Drugog kruga", neformalne grupe mladih koja se pojavila tokom kampanje s obrazloženjem da se bore „protiv medijskog mraka i cenzure". „Uzmite pištaljke, nemamo sendviče", kaže jedna od njih kroz osmijeh. Na pitanje da li je „Drugi krug" organizator protesta, odgovara samo: „Ne znam, uzeli smo da podijelimo, jer želimo da doprinesemo promjenama." Druga djevojka iz grupe dobacuje: „Niko nas nije organizovao, zar ne možemo da mislimo svojom glavom".

Bez zahtjeva i bez govornika, jedini zajednički stav mogao bi se naslutiti iz povremenih pokliča „Hoćemo drugi krug" i transparenata koji poručuju „On nije moj predsjednik". Ko jeste? O tome ne govore. U gužvi se čuju parole i uzrečice Ljubiše Preletačevića Belog, ali nam svi odgovaraju da nisu zbog njega na ulicama. Na njihovo čelo ne stavljaju se ni sami bivši kandidati. Jedni pozivaju na mirna okupljanja, a drugi se ograđuju. Zajedno sa brojnim javnim ličnostima poručuju: „Bravo djeco!"

Če Gevara, šajkače i Anonimusi

Dok se Trg Nikole Pašića polako puni, okupljeni pjevaju „Onesvijesti se", aludirajući na padanje u nesvijest aktiviste Srpske napredne stranke tokom gostovanja predsjedničkog kandidata Aleksandra Vučića u emisiji „Ćirilica" televizije Hepi, u samom finišu kampanje, kada je sam Vučić onesviješćenom mladiću pritekao u pomoć.

Na skup motre, čini se, više pripadnika bezbjednosnih službi, nego policije. Najtvrđu branu prema Skupštini predstavlja grupa koja čuva takozvani „Srpski zid plača", pano sa slikama stradalih i nestalih na Kosovu, koji je srušen na prethodnom protestu, predvođena Simom Spasićem, predsjednikom Udruženja porodica ubijenih i kidnapovanih, a koji je već najavio krivičnu prijavu zbog rušenja panoa.

Bubanj-indijaner staje na čelo kolone. Redari u zelenim prslucima usmjeravaju ljude, ali, kažu, ne znaju kuda se ide – odlučiće usput. U koloni i zastava Srbije i zastava sa likom Če Gevare, šajkače, maske grupe „Anonimus", majice sa stranim rokenrol grupama, dredovi i frizure „na keca", starke i baletanke. Svi horski uzvikuju „Gdje su naši glasovi", „Vučiću, lopove", „Izađite napolje", „Ko ne skače, taj je Vučić“, osvajaju Trg Republike i probijaju se između zaglavljenih praznih vozila gradskog prevoza u Makedonskoj.

„Ovdje sam zbog Vučića, zato što je diktator, autokrata, despot. Srbija je postala despotovina u kojoj postoje samo braća Vučić“, priča Nikola (31) za DW. Nedaleko od njega dvadesetdvogodišnji Marko Antić nosi transparent na kom je nacrtao Aleksandra Vućića i napisao „Nećemo diktaturu". „Ovaj čovjek ovdje je najveći lažov koji postoji u istoriji ovog naroda, i kao predsjednik i kao premijer, više ne znamo ni šta je, pošto ima tri funkcije", priča Marko.

„Penzioneri su uz vas"

„Šta je sad ovo", pita nas jedna prodavačica koja je izašla na ulicu kad je čula zvižduke. Na naše pojašnjenje dodaje: „Pa da, teško se živi, jako se teško živi". Razgovoru se pridružuje i vozač gradskog autobusa, koji čeka svoju smjenu. Negoduje zbog gužve i nereda. „Ma to su sve djeca, šta oni znaju", dodaje revoltirano. „Pa i moja djeca rade za bijedne pare, je l' treba i oni sad da divljaju po ulicama? To je sve bez roditelja i vaspitanja", zaključuje on.

Oni stariji koji su se demonstrantima pridružili u koloni, ne bi se složili s njim. Čovjek s trogodišnjim sinom zaustavlja momke koji nose transparent „Vučiću, lopove, pokrao si izbore". Fotografiše sina ispred transparenta i pruža ruku mladićima: „Bravo majstori".

„Djeco, penzioneri su s vama", poručuju oni najstariji preko transparenata. U razgovoru nam kažu da su „došli da podrže mladost koja mora da se bori za svoju budućnost". Nosi ih, međutim, i sopstvena bijeda, što zbog malih penzija, što zbog djece koja su trbuhom za kruhom otišla u inostranstvo. „Došla sam zbog moje djece. Jedno dijete mi je u Beču, drugo ovdje crkava od posla, pa ne bih volela da mi pobjegne i to drugo", priča Dragica Vuković (70) koja je na protest došla u pratnji muža. „Nema ovdje nikoga ko nije glasao, ali ne znamo gdje su otišli ti naši glasovi", dodaje on. Zato su došli da podrže mlade u protestima, koje razumiju, jer su, kažu, oni to radili 2000. godine.

Putem revolucije

Ljuti na premijera, ali ljudi i na medije. Ispred redakcije lista „Informer" demonstranti su zviždali, a ispred zgrade Radio-televizije Srbije zalajali „AV, AV", nezadovoljni načinom na koji su mediji izvještavali tokom kampanje, cenzurom i manipulacijom, ali i ćutanjem javnog servisa o protestima i optužbama koje je „Infomer" iznio na njihov račun već nakon prvog protesta.

Ispred zgrade Vlade Srbije zapaljena je i prva baklja, a dok je kolona polako nastavljala dalje, manja grupa je uz povike: „Odlazi", „Hoćemo drugi krug", gađala zgradu jajima. Ispred ulaza, jedan mladić kači gumenu lutku, drugi balon sa likom Sunđer Boba, a treći plastični sendvič. „Eto vam vaši sendviči! Nećemo ih", dobacuje jedna od prisutnih djevojaka.

Šetnju završavaju na mjestu odakle su i krenuli, ali ovog puta stižu do samog ulaza u Skupštinu. „U boj krenite junaci svi", ori se na kraju, uz poruku „Sutra u 18! Vidimo se sutra!" Isto poručuju i u drugim gradovima. Do kada tako, pitamo jednog od njih. „Dok on ne ode", kratko nam odgovara i duvajući u pištaljku odlazi nekadašnjim Bulevarom revolucije.