Hrvatska i Schengen

S tehničke strane, Hrvatska je u proteklih 10 godina udvostručila broj graničnih policajaca kojih sada ima 6400. Do kraja godine treba potrošiti ostatak od ukupno 120 milijuna eura iz facility fondova, čime će se pokriti trošak nabavke opreme koja još nedostaje poput helikoptera ili morske i riječne flote. Istovremeno se opremaju prihvatni centri za strance i u pogon stavljaju kamere velikog dometa za kontrolu mora.

I dok ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić i premijer Zoran Milanović tvrde da je Hrvatska spremna za ulazak u schengenski prostor, malo tko vjeruje da će taj proces biti brz i bezbolan. Ponajviše zbog poučka Bugarske i Rumunjske koje su ispunile formalne uvjete Europske komisije no već godinama čekaju "pomicanje" granice. Dodamo li tomu i specifičnosti hrvatske granične crte te pojačani europski oprez zbog terorizma, čini se da najmodernija oprema i potpuna spremnost u ljudstvu, neće ubrzati članice Unije u donošenje ove odluke. Sami građani, stječe se dojam, nisu opterećeni širenjem schengenske zone na granicu s Bosnom i Hercegovinom, Srbijom i Crnom Gorom.

Preuveličana opasnost od islamskog terorizma?

Analitičar portala Obris.org Igor Tabak upozorava da su hrvatske granice nastale dobrim dijelom tijekom ratova pa često prate rijeke i vrhove planinskih masiva. I dok je u prvom slučaju kontrola granice jednostavnija, u drugom je teže nadzirati rijetko naseljene teško dostupne dijelove kopna. „Hrvatska se zadnjih godina trudila pojačati kontrolu granica, dobili smo dosta opreme od naših partnera, u krajnjoj liniji i od Njemačke, a granična policija je pojačana ljudima baš za te stvari“, dodaje Tabak.

I profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu, vodeći hrvatski stručnjak za terorizam i međunarodnu sigurnost Mirko Bilandžić u razgovoru za DW ističe specifičnosti hrvatske granice, od čega preko tisuću kilometara otpada na granicu s BiH, a koja se u zadnje vrijeme spominje baš u kontekstu mogućeg terorističkog žarišta.

No i on potvrđuje da je zadnjih godina postignuta sigurnosna razina koja zadovoljava schengenske uvjete. Dodaje da je Hrvatska povijesno dokazala kako može biti vanjski štit EU-a, a već je 15 godina intenzivno, na unutarnjoj razini, posvećena procesu izgradnje sustava nacionalne sigurnosti. „U njoj je protuteroristički sustav bitno ojačan ulaskom u euroatlantske integracije i pozicijom Hrvatske kao članice Međunarodne koalicije za borbu protiv terorizma. Postoji i druga dimenzija. Čini mi se da se unutar Unije preuveličava opasnost od islamskog terorizma, a koja nepobitno postoji. Istovremeno se zanemaruje činjenica da se terorizam posljednjih godina događa unutar Unije te da on nije uvezeni problem. Analiziramo li sve događaje od Londona 2005. godine pa do posljednjih događaja u Parizu, vidimo da je to problem unutar granica Unije. Značilo bi to da Shengenski sporazum nije rješenje problema terorizma, već da je on dio problema. Zato islamski radikalizam ne bi trebao biti presudan čimbenik ulaska Hrvatske u shengenski prostor, smatra profesor. „Opasnost postoji, međutim, ništa se nije dogodilo. Nema indikacija da Hrvatska ne bi mogla odgovoriti i na te prijetnje.“

Analitičar Tabak pak kaže da granica ovisi o stanju s obje njene strane, a za BiH smatra da je, na neki način, europski problem. „Riječ je o državi u kojoj je međunarodna zajednica pomogla zaustaviti rat, ali je formirala državno strukturu koja jedva radi. To ne pogoduje sigurnosti i svakodnevnom normalnom režimu na granici. Osim toga, takvi kaotični prostori otvaraju mjesto za rad skupina koje su sve samo ne dobrodošle.“ I pri tome, tvrdi, islamski radikalizam treba uzeti ozbiljno u obzir. „BiH je bila iznimno visoko po broju njenih državljana koji su bili u Guantanamo Bayu. Iz nje je i puno ljudi otišlo ratovati u Siriju i Irak. Dio tih ljudi se vratio, a povremeno se u pojedinim enklavama vide zastave takozvane Islamske države. To su simptomi šireg problema koji se tiče muslimanske zajednice u BiH koja je većinom umjerena. To se ne smije zanemariti i Hrvatska to mora imati na umu prilikom osmišljavanja svog Shengena“, upozorava Tabak.

I moćne članice EU imaju problem s morem

Uz sve to, Hrvatska ima i obalnu crtu dugu gotovo 6 tisuća kilometara koju, prema dr. Bilandžiću, može uspješno čuvati. „To je ogromno područje koje treba zaštiti. Rekao bih da je Hrvatska sposobna za to, ali i to treba promatrati u ukupnosti događanja. Vidimo da i moćne države EU imaju problema sa zaštitom morskih granica. Gledajte samo te ilegalne migracije koje se događaju s politički trusnog područja sjevera Afrike, posebice prema Italiji, a u perspektivi i prema drugim državama tipa Španjolske. To ne bi trebao biti faktor eliminacije za Hrvatsku. Taj rizik nije ni manji ni veći nego u slučaju najmoćnijih država unutar EU, a koje u kontinuitetu imaju problem. Ne postoji apsolutan mehanizam sigurnosti.“

Unutarnje more, za analitičara Tabaka, nije problem, jer na njemu djeluju pomorska policija, lučke kapetanije i Obalna straža. Potonja je, objašnjava, organizacija pridodana Hrvatskoj ratnoj mornarici. Problem vidi u izvanteritorijalnom moru gdje nadležnost ima samo Obalna straža. „Njena kombiniranost s Ratnom mornaricom je racionalan izbor, ali se EU takav režim ne sviđa pa Obalna straža teško ili nikako pristupa EU fondovima. Ali još uvijek taj sustav zadovoljava osnovne parametre funkcioniranja.“ A kada je riječ o zračnim snagama, nastavlja Tabak, one su onakve kakve ih država može plaćati. „One uspiju održavati air-policing, ali ne puno iznad toga. Budući da je to ono što se traži za pristup schengenskom prostoru, to je to što trebamo imati. I te stvari koje obavljamo na zadovoljavajući način moglo bi biti bolje s novom tehnikom i bolje plaćenim ljudima.“

Čvrsta granica nije garancija sigurnosti

No, jamči li schengenski prostor sam po sebi sigurnost? Ako je pitati Bruxelles, riječ je sigurnom prostoru, no ekstremniji europski desničari upozoravaju kako država ne može kontrolirati svoj teritorij ukoliko ne kontrolira svoje državne granice, pogotovo kada je riječ o ilegalnoj trgovini oružjem. „To su dvije krajnosti“, kaže Bilandžić. „Uvijek postoji taj sukob sigurnosti i slobode. Država je svojevrstan društveni kavez koji ima mogućnosti kontrolirati što se unutar njega događa. EU kao nadnacionalna institucija teži tomu da ima iste takve mehanizme. Schengen je jedan od tih mehanizama. S druge strane EU je od Amsterdamskog sporazuma prostor slobode, sigurnosti i pravde. Logično je da za to morate imati ekstremne mehanizme sigurnosti na vanjskim granicama. Tek kad apsolutno zaštitite vanjske granice možete imati sigurnost unutar njih. Ali, ako se vratimo na početak razgovora, to nije garancija“, zaključuje profesor u razgovoru za DW.