Ima li ikakvog napretka u Turskoj?

Dok se u Antaliji vrše pripreme za sastanak grupe G20, koji će biti održan tokom vikenda, u Istanbulu će se pred sudom pojaviti mlada novinarka Canan Coskun. Zbog kojeg zločina? Istraživačkog novinarstva?! U osnovi će biti kažnjena zato što je radila svoj posao. Za to po turskom zakonu može biti osuđena na 24 godine i tri mjeseca zatvora. Nažalost, njen proces nije prvi takve vrste. Pred sudovima se sve češće nalaze novinari koji pokušavaju razotkriti korupciju, nepravdu i druge političke skandale. Napadi na slobodu štampe se u Briselu bilježe sa posebnom pažnjom.

Dugačka lista loših stvari

Posljednji izvještaj Evropske komisije o napretku zemlje koja je kandidat za članstvo u EU, Turske, pokazuje da u zemlji nedostaju politički napreci. U izvještaju se konstatuje pogoršanje stanja, posebno kada je riječ o slobodi mišljenja, slobodi okupljanja, nezavisnom pravosuđu, podjeli vlasti, povećanju predsjedničkih ovlasti ili promjenama u zakonodavstvu kada je riječ o internetu. Ovim se Turska udaljava od evropskih standarda.

Turska vlada je brzo reagovala na izvještaj Evropske komisije. Po njenom mišljenju su neke od optužbi neopravdane, pretjerane i stoga neprihvatljive. Zbunjujuće je što premijer Ahmet Davutoglu govori o novom ustavu koji bi trebalo da štiti građanske slobode i podjelu vlasti. Proteklih 13 godina je pokazalo da takve izjave i dalje ostaju samo teorija, osim ako ovaj put nova vlada napokon u praksi nešto ne promijeni. Ukoliko Davutoglu to ozbiljno misli, onda se prije svega mora za to pobrinuti da mediji više ne budu pod pritiskom i da novinari mogu raditi svoj posao bez toga da se osjećaju ugroženo i da moraju provoditi samocenzuru.

Neophodni jasni signali

Trenutno vara utisak da vladajuća Partija pravde i razvoja (AKP) ima osjećaj da nakon izborne pobjede ima neograničenu vlast. Turska u EU treba partnere tako hitno kao što i partneri u EU trebaju Tursku. Brisel ni jednoj strani nije učinio uslugu time što je objavljivanje izvještaja ostavio nakon prijevremenih izbora. EU je time pokazala svoju slabost, a AKP se osjeća jačom više nego što ustvari i jeste.

EU u budućnosti prema Ankari mora slati jasne signale. S vremena na vrijeme glasno reći da je Turska važan saveznik nije odovoljno. Čak i plan da se Turska pokuša finansijski uvjeriti da zajedno pristupi rješavanju izbjegličke krize neće uroditi plodom. EU treba bolje stimulanse, a ne samo kada je riječ o izbjegličkoj krizi i građanskom ratu u Siriji, nego i kada se radi o jačanju demokratije u cjelokupnom regionu. Šta bi moglo biti primamljivije od oživljavanja pristupnih pregovora? Ostaje pitanje da li će Turska na to pristati. U interesu svih bi bilo da se ovim trnovitim putem korača zajedno.