Iransko-rusko upravljanje ratom u Siriji

Koliko je komplikovana situacija u Siriji najbolje pokazuje sam početak mirovnih pregovora u Kazahstanu. U znak protesta zbog kontinuiranih napada vladinih snaga su pobunjenici prvog dana sastanka odbili učešće u pregovorima. „Ne možemo sjediti za pregovaračkim stolom dok se nastavljaju zločini“, izjavio je glasnogovornik opozicije Yahya al-Aridi.

Ministarstvo vanjskih poslova Kazahstana je u međuvremenu saopštilo da će pobunjenici danas (četvrtak) ipak uzeti učešče u razgovorima. Tokom razgovora bi pored ostalog trebao biti izrađen memorandum o sigurnosnoj zoni. Rusija je predložila uspostavljanje takvih područja radi zaštite stanovništva.

Tokom dvodnevnih razgovora u glavnom gradu Kazahstana, Astani, pod posredstvom Rusije i Turske bi trebalo biti osnaženo primirje u Siriji. Primirje je zvanično na snazi od kraja decembra. Međutim, često dolazi do napada u kojim ginu i civili. Aktivisti su javili o nekoliko vazdušnih napada na klinike i medicinske ustanove na području koje kontrolišu pobunjenici. Oni predbacuju vladi sistematsku kampanju. Krivica se također predbacuje Rusiji, najvažnijem savezniku sirijske vlade u Damasku.  

Daleko od očiju, ali ne i od srca

Teheran se nalazi u blizini Kaspijskog a Damask u blizini Sredozemnog mora. Kopnenim putem su ova dva grada udaljena 1.700 kilometara. Veliki dio tog puta vodi kroz Irak i to kroz onaj dio zemlje u kojem je donedavno bila aktivna teroristička organizacija Al Kaida, a nakon nje tzv. „Islamska država“ koja je još uvijek u pojedinim dijelovima aktivna. Putovanje kroz taj region je veoma rizično.

Alternativu nudi morski put. On vodi od juga zemlje preko Perzijskog zaliva, oko arapskog poluostrva, kroz Suecki kanal i tek onda preko Sredozemnog mora – dugačak i komplikovan put koji je vojno gledano skoro nezanimljiv, posebno ako se mora brzo djelovati.

Ako se već radi o napadima u Siriji, oni se za Teheran moraju brzo odvijati. Iran je već nekoliko godina aktivan u sirijskom ratu i na strani Assadovog režima se bori protiv ustanika. Zajedno sa Rusijom je najvažnija sila zaštitnica sirijskog predsjednika.

Kako bi ispunio tu ulogu, Iran se mora osloniti na kratke puteve. Za to mu na raspolaganju stoje samo zračni putevi. Magazin „Critical Threats“ kojeg izdaje konzervativni američki Think Tank "American Enterprise Institute" piše da Iran odavno koristi te puteve.

Teheran je od 2015. godine pomoću državnih vazdušnih linija i privatnih aviokompanija proširio zračni most. „Broj registrovanih letova zavisi od intenziteta borbi u Siriji. Malo je vjerovatno da se avioni koriste samo za transport civilnih roba", piše Critical Threats.

Sluga dvojice zaštitnika

Kada su 3. maja u glavnom gradu Kazahstana počeli razgovori o Siriji, predstavnici Assadove vlade su znali da su gosti najvažnijih ratnih sponzora kojima se moraju zahvaliti i za politički opstanak. Mnoge stvari ukazuju na to da bi Assad bez iranske i ruske podrške odavno morao podnijeti ostavku.

Ove dvije sile zaštitnice svoje zaštitničke ruke iznad sirijskog predsjednika mogu držati samo zajedno jer u odvojenom slučaju bi nedostajala snaga. Assad skoro da nema drugog izbora nego da ispunjava želje svoja dva partnera. Ukoliko to ne bude radio, onda će osjetiti ko u svojim rukama ima vlast u Siriji.

U jednoj analizi američkog "Institute for the Study of War" objavljenoj u martu,  dokumentovano je kakvu značajnu ulogu ima Iran u ostanku Assada na vlasti. Istovremeno izgleda da niti Iran niti Rusija u saradnji sa Assadovom vladom ne raspolažu sa neograničenom moći u Siriji.

„Rusija, Iran i Assadov režim nisu u stanju staviti pod svoju kontrolu i dugoročno osigurati područja koja pružaju utočišta selefijama i džihadistima. Za tom im nedostaje kako osoblje, tako i strateški preduslovi", navodi se u analizi. Vojna uloga je stoga ograničena, ali to u trenutnim okolnostima ništa ne mijenja: „Iran i Rusija su se duboko ukorijenile u sirijske strukture".

Komplikovani odnosi moći

Assadov režim ima komplikovane i teške vojne odnose. Prema procjenama „Institute for the Study of War" sirijska armija nakon šestogodišnjih borbi sa 100.000 vojnika smanjena je na 30.000 do 40.000. U te grupe spadaju i druge snage: borci iz inostranstva, različite specijalne snage i dobrovoljačke jedinice sirijskih Alevita.

Regularne trupe sirijske armije su uglavnom raspuštene, a na njihova mjesta su došle dijelom i paravojne grupe koje su često uključene i u kriminalne mreže. Te grupe su pod iranskom kontrolom. One se sastoje od članova iranske revolucionarne garde, Hisbolahovih boraca i šiitskih dobrovoljnih jedinica iz Iraka i Afganistana. U ponovnom osvajanju zapadnog dijela Alepa je učestvovalo 10.000 takvih boraca.

Ove grupe se dijelom angažuju iz finansijskih razloga ili su regrutovane kroz vjerske centre za obuku u Latakii i Daraai koje je osnovao Iran, navodi „Institute for the Study of War".

Sirijci kao posmatrači u Astani

Ove grupe su važne i zbog toga jer je Rusija odlučila da u Siriji ne angažuje svoje kopnene trupe. Kako bi smanjili gubitke u vlastitim redovima, Moskva je u borbe uključila samo vazdušne snage. Te snage podržavaju Iran, koji posao uglavnom obavlja na terenu.

Za Asadov režim pomoć zaštitnih snaga znači politički opstanak, ali istovremeno i političku nemoć. Već za vrijeme prvih mirovnih pregovora u Astani, održanih u januaru, Assadovi delegati su više bili posmatrači nego ozbiljni diplomatski pregovarači. Malo je stvari koje ukazuju na to da bi se u toku novih razgovora nešto moglo promijeniti. Assad je formalno još uvijek na vlasti u Siriji. De facto su tu vlast odavno preuzeli drugi.