Izbjeglice kao taoci

EU je iz kriza uvijek izlazila ojačana. Kompromisi su postizani tek kada je kriza bila na vrhuncu i kada je pritisak bio dovoljno visok. Ova standardna teorema o djelovanju Evropske unije se ovih dana na ciničan način testira na njenoj istinitosti. Zadržavanjem izbjeglica i migranata na grčko-makedonskoj granici Austrija i balkanske države enormno pojačavaju pritisak na Grčku da konačno djeluje.

Istovremeno bi užasne slike zbunjenih izbjeglica u oblacima suzavca trebalo da dovedu do toga da se šefovi država i vlada EU dogovore u vezi sa ravnomjernom raspodjelom izbjeglica. Njemačka kancelarka Angela Merkel i dalje zahtijeva "evropsko rješenje". Do 7. marta, do početka sljedećeg samita EU, situacija u Grčkoj bi trebalo dodatno da se zaoštri.

Austrijska vlada nastoji da ovim užasnim slikama zastraši izbjeglice i migrante i spriječi njihov odlazak iz Sirije, Iraka i Avnganistana. Očigledno se zaboravlja i potiskuje da ljudi trpe na grčkim granicama, u Atini, na ostrvima, u luci Pirej... i da su postali pioni na šahovskoj tabli Evropske unije. To je cinična politika s kojom se mora odmah prestati.

Napadati Grčku takođe nije rješenje

Problem se ne može jednostavno natovariti Grčkoj na vrat. Grčka se ne smije ostaviti na cjedilu, zahtjevala je i Angela Merkel u intervjuu u nedjelju. Ali, upravo se to događa. Izolovanoj kancelarki Evropa nije dala nikakvu alternativu. Ministar odbrane Austrije je Angeli Merkel savjetovao da izbjeglice prebacuje direktno iz Grčke u Minhen. Na taj način se vidjelo da on želi da vrši pritisak na nju koristeći se ljudskim sudbinama. A to je jednostavno odvratno.

Šta bi trebalo da se dogodi u Grčkoj? Hoće li se u toj državi dogoditi potupna implozija? Fitilj je odavno zapaljen. Grčki premijer Cipras prijeti blokadom odluka na nivou EU. Ali, umjesto višemjesečnog samosažaljevanja, konačno bi u toj zemlji trebalo uspostaviti prihvatne centre za izbjeglice i migrante. Brisel je novac za to odobrio još ljetos i Grčka bi trebalo samo da ga upotrijebi. Čak i u trentuno akutno teškoj situaciji država kao da je potpuno odsutna i oslanja se radije na privatne humanitarne organizacije i spontanu pomoć koju pružaju građanke i građani Grčke.

No, uprkos tome srednjeevropske zemlje ne treba da pokazuju prstom na Grčku. Izbjeglice i migranti već 15 godina žive u Kaleu i, odnedavno, u Denkerku u kampovima nedostojnim čovjeka. Francuska i Velika Britanija, zemlje koje su cilj ovih migranata, do danas nisu našle nikakvo rješenje osim što su pojačale ograde i što svakih nekoliko godina počiste kampove. Naravno da je Kale u poređenju s dramom u Grčkoj mnogo manji problem. Ali, bez obzira na to ostaje sramna mrlja na propaloj politici azila.

Ne može se dalje čekati skrštenih ruku na samite koji ne daju rezultate i na rastuću nesposobnost EU. Ljudi se moraju zbrinuti sada. Moraju li prvo pasti glave ili dokle treba da se bavimo ciničnim taktiziranjem? Kako god okreneš, izbjeglice i migranti se zatvaranjem granica neće zaustaviti u Grčkoj. Oni će pronaći nove puteve: preko Bugarske, Italije, Albanije, Egipta, Libije...

Varljiva je nada da bi Turska mogla da uspije u tom da odvrati ljude od bijega prema Grčkoj. Bez evropske ponude da izbjeglice prihvati direktno iz Turske, Ankara nema nikakav poticaj da igra ulogu najvišeg čuvara granica EU.

Politika koja se prelama preklo leđa izbjeglica i migranata, bez obzira da li u Grčkoj, Makedoniji, Francuskoj ili negdje drugdje u Evropi, mora prestati. Visoki komesar UN za izbjeglice optužuje EU da provocira humanitarnu katastrofu u Grčkoj a dobrim dijelom je za nju sama odgovorna. Ne bi mu se imalo šta dodati.