Japanski mentalitet

Japanska tradicija ne dozvoljava da ljudi izgube svoj obraz, bez obzira u kakvim se situacijama nalazili. Japanci posljednja četiri dana imaju i dovoljno razloga za očaj. Stanovnici zemljotresom i cunamijem pogođene japanske oblasti ostali su bez krova nad glavom, a mnogi još traže svoje najmilije: djecu, roditelje, bližu i daljnju rodbinu. Na svu nesreću, prijete im i radioaktivna zračenja nakon eksplozija u atomskoj centrali. Međutim, na televizijskim snimcima koje kruže svijetom, vidljivi su kadrovi Japanaca koji na niskim temperaturama mirno stoje u redu za hranu, vodu i odjeću i nastoje spasiti ono što se spasiti može. Bez ekscesa i nasilja. Predsjednica Njemačko-japanskog društva Pia-Tomoko Meid objašnjava da je takvo ponašanje odraz japanskog mentaliteta.

”Japanci su veoma povučeni kada je riječ o ispoljavanju ličnih emocija. Oni ne žele da opterećuju druge sa svojim osjećajima. To objašnjava i činjenicu zašto se mnogi smješkaju kada daju svoje izjave. Kažu: Oh, grozno, nemam više kuće, a pri tome se smješkaju.”

Japanci se svaki dan nadaju zemljotresima

Za mnoge Evropljane je to neshvatljivo. Međutim, japanska tradicija nalaže da pojedinac ne smije svoja loša osjećanja prenositi na druge ljude. Japanci su pri tome i mnogo opušteniji u odnosu na druge narode. Mentalitet, tradicija, ali i šok, razlozi su ovakvog ophođenja Japanaca sa trenutnom situacijom. Pia-Tomoko Meid komentariše:

”Oni u stvari svakodnevno računaju sa novim zemljotresima. Japanci su bili spremni na jedan veliki zemljotres. Doduše, očekivali su da se on desi u Tokiju. Dakle, mogu slobodno reći, Japanci su donekle i emocionalno pripremljeni na velike zemljotrese.”

Japancima je važna i harmonija u grupi. Svaki Japanac je dio jedne grupe, što znači da svi moraju slijediti isto pravilo. Nema nedoličnog ponašanja. Japanska filozofija ovog pravila je da čovjek koji pravi ekscese pada na teret cijeloj grupi. Svi pripadnici grupe imaju isti problem kojeg mogu riješiti samo zajedničkim trudom i naporom, objašnjava predsjednica Japansko-njemačkog društva Pia-Tomoko Meid.

Japanci uvijek ”paze na obraz”

To što se u Njemačkoj stiče utisak da Japanci ne žele tuđu pomoć iz inostranstva, pa čak ni od japanske dijaspore, Meid opet obrazlaže posljedicama japanskog mentaliteta:

”U ovom trenutku, pomoć sa strane im više smeta. Japanci ne žele jednostavno reći ”Dođite”, a da prethodno ne znaju šta da rade sa tim ljudima. Te ljude sa strane treba negdje smjestiti, oni ne znaju jezik, ne znaju gdje da idu. Zato Japanci prvo žele tačno da vide gdje im je pomoć potrebna i da te ljude tamo i angažuju. Bilo bi to gubljenje obraza, dovesti ljude sa strane, a ne znati kuda i šta s njima. Oni su i u ovakvim teškim situacijama, ipak, japanski gosti.”

Ove devize se pridržava i japanske dijaspora. Prvo čekaju informacije i smjernice iz Japana, pa će tek onda reagovati. Japanska dijaspora poručuje:

”Oni će nam reći šta im je potrebno, a kada nam to kažu, mi ćemo se pokrenuti. Kod nas nema aktivizma samo da bi bilo akcije.”

Autorica: Selma Filipović

Odg. urednik: Senad Tanović