Juratović: "Stanje na Zapadnom Balkanu je zabrinjavajuće"

DW: Gospodine Juratoviću, kako je općenito ocijenjena situacija na Zapadnom Balkanu na današnjoj sjednici Odbora za vanjsku politiku njemačkog parlamenta Bundestaga?

Juratović: Trenutno se stanje ocjenjuje kao zabrinjavajuće. Proslava Dana Republike Srpske 9. siječnja u Banja Luci se vidi kao protivna odredbama Daytonskog sporazuma i zabrinjavajuća po mir u Bosni i Hercegovini. Na drugoj se strani razgovaralo o vlaku koji je iz Beograda išao prema Kosovu. Tu je veliko pitanje kako se ponašati prema Srbiji, jer je u toj zemlji teško procijeniti kojim putem ona ide: je li to put Nikolića ili put Vučića, koji nam govori da ide u pravcu Europske unije i da će učiniti sve što je u njegovoj moći kako bi do toga što prije došlo. 

U posljednje se vrijeme ponovo pojačavaju napetosti između Srbije i Kosova, ali i između Srbije i BiH odnosno Srbije i Hrvatske. Koju ulogu u tome ima Beograd?

Svi tu igraju neku ulogu, pogotovo što se sada tu radi o predizbornoj kampanji. To i jest jedan od problema regije: mi stalno negdje imamo neke izbore. Nedavno su bili u Hrvatskoj i u BiH, a uskoro će biti u Srbiji. U svim tim zemljama, u kojima političke stranke nemaju za ponuditi ništa konstruktivno, ide se na stvaranje napetosti, a preko njih se već decenijama dobijaju izbori. Mislim i nadam se da se tu sada radi samo o toj predizbornoj klimi koja će se nakon izbora promijeniti. Nadam se da ćemo tada moći ponovo raditi na pitanju ulaska Srbije u Europsku uniju te na rješavanju pitanja BiH kojoj isto tako treba omogućiti da na zaseban način uđe u EU.

Vi se dakle ne bojite realnog jačanja nacionalizma u regiji?

Moje je iskustvo da nacionalizam uvijek jača kada predstoje izbori. Nadam se da su na kraju međutim ipak svi svjesni toga da ne bi smjeli pretjerati. Meni se čini da ljudi u cijeloj regiji ne žele više eskalaciju, da se plaše rata. Zasebno je međutim pitanje kako će se razvijati globalna situacija. Mi ne znamo kako će se ubuduće postaviti SAD, ne znamo koju će politiku voditi Rusija, pa ni Turska, i to u situaciji kada EU nije toliko stabilna koliko bi trebala biti. Tu uvijek postoji opasnost da Zapadni Balkan ponovno postane poligon tuđih  interesa. U tom bi slučaju to bila sasvim drugačija situacija. 

Značili to da bi ta nova konstelacija na svjetskoj političkoj sceni mogla dovesti i do novih preslagivanja na području Zapadnog Balkana? 

Mislim da je to velika i realna opasnost. Presudno je pitanje da li će se u ovoj za Europsku uniju vrlo važnoj godini, kada se održavaju izbori i u Njemačkoj i u Francuskoj, prevladati demokratske snage, koje bi bile jamac (garant) stabilnosti. Ukoliko to uspije, onda je i opasnost od destabilizacije Balkana manja. Jer ako dođe do nekog nadmetanja velikih sila, onda se kao pozornica uvijek traže nestabilnija i društveno slabija područja, a to je nažalost slučaj sa svim zemljama Zapadnog Balkana.  

Što bi u tom slučaju mogla i trebala učiniti EU?

Ja se zalažem za to da se prije svega uredi odnos prema Srbiji. Srbija vjerovatno snosi najveći teret odgovornosti za zbivanja proteklih 20 - 30 godina na tom području, ali nije jedina. Nacionalizmi su prisutni u cijeloj regiji i oni su jedni druge poticali i podržavali. Sada je potrebno kroz dijalog pronaći način prevladavanja povijesti. Tu mislim da kao primjer može poslužiti europska povijest nakon Prvog svjetskog rata. Tada je Njemačka ostala izolirana kao gubitnica rata i kriva za sve, na stupu srama, mada su svi bili spremni za taj rat i samo su čekali da netko počne. Tada je, za vrijeme Weimarske Republike, došlo do kraha demokracije u Njemačkoj i ona je krenula putem revanšizma i diktature. I ja se upravo tako nečega bojim na Zapadnom Balkanu. Bojim se da bi neke strukture, možda ohrabrene aktualnom međunarodnom situacijom, mogle pokušati krenuti putem revanšizma. To bi bilo pogubno  za cijelu regiju.

Zbog toga je potrebno hitno pomoći zdravim, demokratskim snagama u Srbiji, a i u svim ostalim zemljama u susjedstvu. To znači da ono što je obećano, a to je europska perspektiva, ne može biti odgađano u nedogled. To bi naime na kraju moglo dovesti do toga da svi budu na gubitku: i regija i EU. Moj je prijedlog da se sa Srbijom krene u intenziviranje dijaloga, normalizaciju odnosa i ubrzanje procesa ulaska Srbije u EU. Ta zemlja ima 15 pregovaračkih poglavlja koje bi odmah mogla otvoriti. U toku tog procesa će se jačati demokratske strukture i dolaziti će nove političke i društvene snage koje će normalizirati i demokratizirati društvo. Nešto slično onome što se desilo u Hrvatskoj. 

Jučer su se u Briselu sastali vodeći političari Srbije i Kosova, i pod pritiskom EU je dogovoreno da se spuste tenzije u regiji. Ali odmah nakon sastanka je primjerice kosovski premijer Hashim Thaci optužio Srbiju, kako namjerava anektirati sjever Kosova. Čemu služe takve optužbe? Koji je cilj tog stalnog izazivanja napetosti?

 Ja ne mogu govoriti za svakog ponaosob, ali sam osobno iskusio da u čitavoj regiji postoje brojni ljudi koji ne žele približavanje Europskoj uniji, koji ne žele pravnu državu i efikasne državne institucije. Oni su si posljednjih desetljeća izgradili ugodan sistem u kojem uživaju, gdje vlada polusivilo. To je ono u čemu se svi nacionalisti slažu. Oni često u Bruxelesu ili Berlinu nešto obećavaju, pričaju o perspektivi,  projektima i nekim ciljevima…Ali ljudima u svojim zemljama, koji žele samo normalno živjeti, nemaju šta za ponuditi, samo stalno proizvode neku napetost. Mnogi su već u takvoj situaciji da kažu: ma dobro je, samo da se ne puca. To je katastrofalno! Zato se ja zalažem da se prestane s tim bezbrojnim sjednicama i konferencijama i okruglim stolovima, i da se razgovara samo o konkretnim projektima, povezanima s konkretnim reformama. Jedno s drugim mora biti povezano. Drugo oni ne razumiju. I trebaju pritisak. 

Na koji način Njemačka namjerava djelovati u BiH s obzirom na trenutno stanje u zemlji? Postoji li konkretna strategija, planiraju li se konkretni koraci? 

I Njemačka i EU su itekako prisutne i u BiH i u čitavoj regiji. Imamo Berlinski proces, imamo Njemačko-britansku inicijativu, imamo različite europske institucije u zemlji. Mi smo tu i želimo pomoći. Ali netko mora htjeti da mu pomognemo. Mi živimo u demokraciji i ne možemo nikoga prisiliti da uzima našu pomoć. U zemlji se ništa ne pomiče ali mi ne možemo iz Berlina uvesti diktat. Ako netko treba pomoć – i to stvarnu pomoć, a ne samo novce – mi smo tu. Ali do sada nitko od nas nije tražio konkretnu pomoć. Ja ponavljam: mi ne možemo nikoga prisiliti na njegovo dobro. Negdje se mora graditi i društvena svijest tamo na terenu. Mi nismo u situaciji da ne ne želimo sprovoditi diktat na Balkanu. Mi nudimo pomoć, ako netko prihvati – dobro. Ako ne – ne. I to je sve što možemo učiniti.

Svi kažu da žele u EU i obećavaju da će započeti s procesom reformi, ali ovim tempom će to još vrlo, vrlo dugo trajati. Tu nam dolaze različite delegacije, ali uglavnom pričaju o tome kako bi trebalo regionalno podijeliti vlast, a nitko ne govori o konkretnim reformama, o tome kako da se ostvari socijalna sigurnost ljudi, kako da profunkcioniraju pravna država i sudstvo, kako da se zaštite ljudska prava. To za njih uopće nije tema. Stvarni interes za reformama se ne može vidjeti.

Hoće li se Njemačka priključiti sankcijama SAD-a protiv Milorada Dodika?

Njemačka sama sigurno neće. Ako se netko i bude priključivao, oda će to biti EU. A za sada mi nije poznato da se o tome razmišlja. EU se prije svega zalaže za pomoć svim tim zemljama, pa i BiH, kako bi se što prije integrirale u Uniju. 

Mogu li SAD-a doprinijeti poboljšanju stanja u BiH ili možda ipak njegovom pogoršanju? 

Sankcije su uvijek štetne po narod – Dodiku je to svejedno, njemu nije važno hoće li ići u Ameriku ili ne. On se za sebe već pobrinuo. A narod je taj koji trpi. Sankcije su uvijek loše za cijelo društvo, kako za BiH tako i za ljude u Republici Srpskoj. Jer i to treba reći: nisu svi u Republici Srpskoj na Dodikovoj strani. A upravo njima treba pomoći. U čitavoj BiH bi se mi trebali manje baviti ljudima koji unose nered, a više podrške pružiti onima koji žele uvesti red.  

Vi se zalažete za jačanje dijaloga sa Srbijom i njeno brže približavanje Europskoj uniji. Međutim u zadnje vrijeme je Hrvatska, kao članica Unije, počela otežavati taj proces. Kako Vi na to gledate?

 Moja je pozicija tu vrlo jasna: ja smatram da to nije dopustivo. Zemlja koja se nalazi u EU se ne bi smjela tako ponašati. To je pogrešno. Ja nisam protiv toga da se djeci hrvatske manjine u Vojvodini daju na raspolaganje školski udžbenici na hrvatskom jeziku. Ali ne može jedna zemlja blokirati daljnji razvoj cjelokupne EU. To je bio slučaj na Cipru, to je slučaj Grčke s Makedonijom, i sada Hrvatske sa Srbijom. To je po mom mišljenju nedopustivo I ja tu očekujem više ozbiljnosti od Hrvatske. Otvaranje poglavlja je davanje šanse, a zatvaranje je sasvim druga priča. Onda se može tražiti, da se ispune svi uvijeti, a ne nekoga ucjenjivati već pri otvaranju poglavlja. No što se tiče Hrvatske i Srbije još je nešto vrlo važno: one su obje potpisnice Daytonskog sporazuma i kao takve su se obavezale da utječu na održavanje mira i stabilnosti u BiH. Obje ove zemlje s jedne strane govore o BiH kao nezavisnoj zemlji, ali s druge strane kažu: naš narod se nema čega plašiti. To je tipična balkanska politika, jedno se govori prema vam a drugo prema unutra.  Obje ove zemlje bi se ozbiljnije trebale postaviti prema BiH. Srbija bi se trebala distancirati od Dodika i trebala bi objasniti Srbima u BiH da je to njihova zemlja, a isto bi to trebala i Hrvatska objasniti bosanskim Hrvatima. A i jedni i drugi bi trebali sve učiniti, da se umjereni Bošnjaci osjećaju sigurnima. Jer u situaciji u kojoj Hrvatska podržava svoje nacionaliste, a Srbija svoje, razumljivo je da će se Bošnjaci okrenuti prema Turskoj.