Kada bi majica koštala samo 35 centi više

U fabrici Denier, smještenoj u predgrađu Dake, vlada produkcijska groznica. Kasno je poslijepodne i oko 500 radnica sjede za svojim šivaćim mašinama. Ovdje nema dnevnog svjetla i upaljene su neonske lampe. Radni dani traju često po 12 sati. U pogonima Dienera se dnevno proizvede oko 10.000 majica.

Šohag, direktor fabrike, na naše iznenađenje, dozvoljava nam da uđemo unutra. Poslije obilaska vodi nas do svog biroa. Vrata skoro da se i nisu zatvorila, a on je započeo otvoren razgovor. Pred njim je jedna plava majica. Ona je namijenjena njemačkom tržištu. Na njoj je već i cijena od 6,95 eura. „Moji kupci mi za ovo plaćaju 1,50 američkih dolara i skoro ništa na tome ne zarađujem“, objašnjava Šohag.

„Odgovor je uvijek: To ne može tako!“

Troškovi produkcije su, poslije katastrofe u Rana Plazi, porasli za 70 posto. Šohag je morao investirati u sigurnosne uslove, za koje su u međuvremenu određeni standardi. Klijenti, prije nego potpišu ugovore, od njega zahtjevaju posjedovanje sigurnosnih certifikata. Uz to je minimalni lični dohodak sa 30 porastao na 50 eura. Sva ta povećanja troškova on mora sam snositi: “Moje mušterije ne žele platiti više, čak ni 10 centi. Kada ja kažem da moram isplatiti 70 posto više prihoda i zamolim da mi plate pet ili deset centi više, odgovor je uvijek: To ne može tako!“ , kaže on i dodaje da je već naručeno 700.000 ovih majica.

Njemačke firme stalno ističu fer uslove

Ova fabrika, između ostalih, snabdijeva njemačke lance New Yorker i Ernsting's Familiy. New Yorker uvijek na prioritetno mjesto u ugovorima ističe fer uslove rada i sigurnost. Ti standardi se redovno kontrolišu širom svijeta. Ernsting's Familiy je od njemačke Agencije za provjeru kvaliteta roba 2010. dobila obavezu da se pridržava fer plaćanja. Ova firma stalno prilagođava cijene, ali ne iznosi detalje o tome.

Nijemci se, objašnjava Šuhag, veoma malo prilagođavaju. „Meni bi bilo dovoljno čak dva do pet posto više zarade po jednoj majici. Međutim, ti koncerni ostvaruju velike zarade, a mi od toga nemamo ništa.“ Njegova računica je jednostavna. Pet posto od prodajne cijene po majici bi u ovom konkretnom slučaju značilo 35 euro centi veću zaradu. Tada majica ne bi koštala 6,95 već 7,30 eura. No, to su samo želje.

Sindikati bez snage

Drugi industrijalci ove probleme rješavaju drastičnim mjerama. U središtu Dake, na parkingu staklenog tornja Saveza tekstilnih poduzetnika, protestuje oko 80 radnika. „Mi smo zahtjevali od šefova da nam povećaju plate i konačno je povećana minimalna zarada. Potom su nas napali i podijelili nam otkaze. A sada nam ne žele isplatiti ni otpremninu koja nas sljeduje“, kaže krojačica Ahjana. Iako novi posao, kaže ona, nije teško naći, ovdje se radi o principima. Oni ne očekuju neku veću pomoć jer se sindikalne organizacije veoma sporo razvijaju.

Samo nekoliko spratova iznad njih sjedi predsjednik Saveza tekstilnih preduzeća Atikul Islam, za koga su njihovi zahtjevi samo pohlepa. „Znate li koliko se fabrika moralo zatvoriti zbog toga što koncerni sa Zapada ne žele platiti više“, kaže on.

Tekstilni lobi ui Bangladešu smatra se žrtvom globalne kampanje. „Mi smo žrtve jedne veoma velike kampanje. I u Kini se događaju nesreće ali se uvijek priča samo o Bangladešu“, kaže Islam.

Autori: Jürgen Webermann / Faruk Šabanović

Odgovorni urednik: Svetozar Savić