Kako funkcioniše svemirski toalet?

Rasel Švajkart, jedan od astronauta u misiji Apolo 9, morao je 1969. da urinira u plastičnu kesu pričvršćenu za tijelo. Ventil koji je ličio na prezervativ omogućavao je mokrenje u bestežinskom stanju. Problem se pojavljivao prilikom skidanja „prezervativa“ jer se onda urin razlivao. Razlog je bio u ljudskoj psihi: postojale su tri veličine „prezervativa“, a astronauti su, vođeni svojim egom, uvijek prvo birali najveći broj. „Tu grešku uradiš samo jednom“, rekao je Švajkart posle povratka na Zemlju.

Pražnjenje bešike u svemiru danas je jednostavnije. Moderni svemirski klozet dozvoljava čak i astronautima da se na kratko osame. Ipak, održavanje higijene je jedan od najvećih svakodnevnih izazova za posadu svemirske stanice. Njemački astronaut Rajnhold Evald je bio na Svemirskoj stanici Mir. Često je u održavanju higijene bio limitiran. „Nije to za preosjetljive ljude“, kaže on. Da bi astronauti uopšte sjeli na klozetsku šolju moraju prvo da se vežu. Problem bestežinskog stanja riješen je izuzetno niskim pritiskom u dnu toaleta, pa astronauti ne moraju da brinu o eventualnoj nekontrolisanoj putanji fekalija. Pelene se koriste samo kada astronauti napuste Stanicu da bi nešto obavili napolju.

Od urina i znoja pravi se voda

Zalihe vode na Stanici su ograničene, a troškovi njenog dopremanja veliki. Zato se urin prerađuje opet u vodu i onda je tako astronauti opet koriste. Stručnjak Njemačkog instituta za vazduhoplovno i svemirsko zdravlje, Rupert Gercer, kaže: „Na svemirskoj stanici se čak ponovo upotrebljava para od ljudskog znoja, kao i voda poslije tuširanja“. On objašnjava da se onda ekstramenti vakumiraju u plastičnoj ambalaži i odlažu u đubre, a ulogu đubretara preuzima kapsula Sojuz, koja se s vremenom napuni, pa se onda pošalje u atmosferu gdje sagori.

Veliki higijenski izazov je stalna vlaga, kaže Gercer: „Na orbitalnoj stanici mnogo brže nego na Zemlji uspjevaju mikroorganizmi i gljivice“. Zato se redovno kontroliše vazduh, ali i sedimenti na svim površinama, kako bi se na vrijeme primijetilo razmnožavanje bakterija.

Da bi se smanjila vlažnost, astronauti ne mogu da se tuširaju kao na Zemlji. Dobiju nešto malo vode za tijelo ili za pranje kose. „To je više neka vrsta mačijeg umivanja“, kaže astronaut Rajnhold Evald. Osim toga, astronauti se najčešće peru već natopljenim, vlažnim peškirima.

Pranje veša je nemoguće

I odjeća astronauta mora da se prilagodi malim resursima. Odjeća se poslije upotrebe jednostavno odlaže na đubre. „Tako nosite gaće koji dan duže nego što to radite na Zemlji“, primjećuje obješenjački Rajnhold Evald.

Osim higijene, problem je i nedostatak kretanja prouzrokovan bestežinskim stanjem. Tijelo slabi. Rajnhold Evald se sjeća da je u svemiru proces zarastanja mnogo sporiji. On je, recimo, imao bubuljicu na čelu, koja dugo nije htjela da se osuši.

Uprkos otežanim higijenskim uslovima na orbitalnoj stanici rijetko izbijaju teže bolesti. Rupert Gercer objašnjava da je rizik čak manji nego na Zemlji. Ipak, ako neka klica pronađe put do svemira onda je teže da se reaguje. Zbog takvih higijenskih uslova svi astronauti sanjaju topli tuš, kada razmišljaju o povratku na Zemlju. Rajnhold Evald se dobro sjeća kade napunjene toplom vodom koja ga je čekala kad se vratio iz svemira: „Krvotok je doduše bio još pomalo neujednačen, ali to je ipak bio veličanstveni osjećaj“.