"Kipar je za Ankaru sigurnosno pitanje"
23. juli 2019
Deutsche Welle: Gospodine Seufert, objasnite nam zbog čega turska eksploatacija gasa iz bušotina ispred obala Kipra nije u skladu sa međunarodnim pravom?
Günter Seufert: Od 1994. je na snazi Sporazum UN-a o pravima na moru (UNCLOS), koji ima status etabliranog zakona. Turska međutim, za razliku drugih zemalja istočnog Sredozemlja, nije pristupila ovom sporazumu. U međuvremenu Grčka, Kipar, Izrael, Egipat i dijelom Liban imaju zaključene ugovore na bazi UNCLOS-a. Riječ je o bilateralnim sporazumima, o međusobnom razgraničenju njihovih ekskluzivnih ekonomskih zona.
Pošto Turska nije pristupila toj konvenciji o pravima na otvorenom moru, ona dovodi u pitanje bilateralne sporazume zemalja koje graniče s njom. Time Ankara minira dogovor kojim se reguliše podjela teritorijalnih voda u istočnom dijelu Sredozemlja. Time je Turska izazvala antiturski front i izolaciju u regionu. Sada vojnim prijetnjama i akcijama koje su u suprotnosti sa međunarodnim pravom pokušava da prekine izolaciju.
Da li turska vlada, s obzirom na eksploataciju gasa u vodama Kipra, želi protiv sebe okrenuti sve zemlje istočnog Sredozemlja?
Mislim da je u pitanju pogrešna procjena. Pozicija Turske je zapravo nepromijenjena. Tamo smatraju da Republika Kipar svoja nalazišta gasa mora da dijeli sa kiparskim Turcima. Prema mišljenju Ankare, turski Kiprani moraju biti uključeni u planiranje eksploatacije gasa, izgradnju postrojenja za pretvaranje gasa u tečni gas, ali i u kasniju prodaju gasa. Ovaj stav Ankare nije ništa novo. Ono što je novo je da Turska u istočnom dijelu Sredozemlja nema više saveznike, koji bi joj politički mogli pomoći da napravi korak dalje u provedbi svojih ciljeva. Stoga se ona stalno vraća militantnoj retorici i prijeti da će upotrijebiti vojsku kako bi sprovela ono za što misli da ima pravo.
Eksploatacijom gasa na obalama Kipra, Turska se zamjerila ne samo zemljama susjedima već i Evropskoj uniji. EU je priskočila u pomoć svojoj članici Kupru i odlučila da podigne sankcije Turskoj. Da li Turska pristaje na to da zauvijek izgubi perspektivu ulaska u EU?
Očito je da sadašnjoj turskpoj vladi evropska perspektiva nije dovoljno važna. Šta Turska o tome misli može se prosuditi iz onoga što je prije nekoliko dana izjavio Erdogan. Uprkos činjenice da je Turska sa EU napravila ekonomske sporazume a sa SAD-om ušla u vojne saveze, turski predsejdnik smatra da prijetnja Turskoj dolazi uglavnom od zemalja Zapada. Za sadašnju tursku vladu su SAD primarni sigurnosno-politički izazov. To znači da se Turska danas osjeća više ugrožena od strane SAD nego Rusije. To objašnjava zašto te sankcije EU i time izazvano veće političko distanciranje od Brisela za tursku vladu nije od veće važnosti.
Kako predsjednik Republike Kipar Nikos Anastasiadis, tako i vođa kiparskih Turaka Mustafa Akıncı izražavaju spremnost da nastave sa pregovorima o ujedinjenju ostrva. Istovremeno Ankara najavljuje da u sjevernokiparskom gradu Famagusti, koji se nalazi na liniji razdvajanja i koji je izgubio sjaj nekadašnjeg omiljenog turističkog centra, namjerava da napravi bazu za mornaricu. Do sada se razgovaralo o tome da se ovaj grad, nakon ujedinjenja, prepusti kiparskim Grcima. Kako sada shvatiti ovu najavuo izgradnje baze za mornaricu?
Pretvaranje Famaguste u tursku vojnu bazu je dio militarizacije turske spoljne politike u istočnom Sredozemlju. Ankara danas ponovo govori o tome da je prisustvo turskih vojnih snaga na Kipru preduslov za sigurnost Turske. To je u skladu sa službenom turskom pozicijom od dolaska Erdoganove AKP na vlast 2002. godine, što znači da se pitanje Kipra posmatra kao sigurnosni aspekt u interesu Turske.
Drugi je zapravo razlog zbog kojeg dvojica kiparskih vođa ponovo govore o pregovorima za ujedinjenje. Obojica pokušavaju da dobiju odnosno sačuvaju međunarodni legitimitet. A to je moguće samo ako se, u najmanju ruku, prave da su zainteresovani za rješenje kiparskog pitanja. Ja međutim sumnjam u to da je ijedna strana zainteresovana za ujedinjenje. Kiparski Grci su 2004. propustili svoju šansu, kada su odbili plan tadašnjeg generalnog sekretara UN-a Kofija Annana. A Kiparski Turci su u godinama nakon toga odbijali da uđu u ovaj ili onaj kompromis.
Günter Seufert od 2010. radi za Fondaciju za nauku i politiku u Berlinu i zadužen je za Tursku i Kipar. Nekoliko godina je živio u obje ove zemlje i predavao na njihovim fakultetima. U svojim knjigama i brojnim publikacijama stalno se osvrće na dešavanja u Turskoj i na Kipru.