Klima li se fotelja Erdoganu?

Do ljeta protekle godine niko nije mogao računati s tim da će 2014. godina započeti u jeku međunarodne debate o političkoj budućnosti turskog premijera Recepa Tayyipa Erdogana. O unutrašnjo-političkoj prijetnji podjele turskog društva da i ne govorimo. Statistički podaci o ekonomskog razvoja su previše pozitivni za Tursku, zemlju u kojoj vjersko-konzervativna partija AKP vlada sa zavidnom apsolutnom većinom. I ugled Turske kao faktora stabilnosti bio je dobar u njenom krhkom geopolitičkom okruženju.

Pa ipak, Erdogana je prevario osjećaj neprikosnovene političke nadmoći. On se naprosto precijenio u toj procjeni. Nedostatak snažne opozicije u parlamentu povećao je njegovu ubijeđenost u nepogrešivost. Krizni menadžment tokom protesta u parku Gezi nije bio dostojan jedne demokratske zemlje. Policija se s jednim brojem demonstranata i neistomišljenika brutalno obračunala. Pored toga, veliki broj novinara i ljudi iz bivšeg vrha turske armije osuđen je, uz pomoć Erdoanovog pravosuđa, na dugogodišnje kazne zatvora i to zbog navodnih planova o puču.

Potraga za saveznicima

U međuvremenu su se stvari okrenule protiv Erdogana. Ekonomski podaci i brojke nisu više tako optimistični, korupcija se uvukla u sve pore i ušla u porodice ministara Erdoganove vlade. Ni sam Erdogan nije ostao pošteđen. Njegov sin je dospio na metu istražitelja. Erdogan se sve više osjećao pritjerati uza zid i u svojoj panici je napravio kardinalnu grešku. Najprije je smijenio, odnosno suspendovao, čitav niz državnih tužilaca. Potom je na stotinu vodećih političkih službenika i direktora policijskih stanica u nekoliko turskih provincija po kazni opozvano ili pozvano da se vrate u centralu.

Turski premijer sada za učešće u pokušaju puča optužuje i pravosuđe, koje je do prije nekoliko mjeseci bez protivljenja podržavalo Erdogana u ostvarenju njegovih ciljeva. Tako je Erdogan postajao sve usamljeniji. U potrazi za novim saveznicima, ne ustručava se ni da ponovo otvori sudske procese bivšim komandantima vojske, uz obrazloženje da su oni možda bili žrtve velike zavjere. Na taj način Erdogan na svoju stranu pokušava pridobiti oficire.

Gülen oslabio Erdogana

Ne, Erdogan odavno nije više čvrsto u sedlu, kao što je nekad bio. Razlog tome nije samo imam Fethullah Gülen, koji od 1999 živi u SAD-u. Njegovom istoimenom pokretu se pripisuje da je svoje pristalice ubacio u dijelove državnog aparata, pravosuđa i policije, te da su se oni tamo infiltrirali s ciljem da još više oslabe Erdogana. Gülen je u međuvremenu postao jako uticajan u Turskoj. Sa svojom tezom, po kojoj je islam u stanju da bude u koegszistenciji sa demokratijom, on nailazi na sve više pažnje i odjeka u svijetu.

Kako će se stvari dalje odvijati u Turskoj, zemlji za koju u EU vlada veliki interes, niko ne zna. Opštinski izbori krajem marta mogli bi pokazati da li Erdoganova partija AKP ponovo može računati sa 50 posto glasova, koje je dobila na parlamentarnim izborima prije tri godine. To je važno i zbog toga što mandat predsejdnika Abdulaha Güla ističe krajem avgusta. Poznato je da bi Erdogan sam želio postati predsjednik Turske. Ali njegove šanse su se, nakon propalog kriznog menadžmenta proteklog ljeta, itekako smanjile.

Autor: Baha Güngör
Odg. urednik: Faruk Šabanović