Književni svijet imaginarnih diktatura
31. mart 2019
Zanima li tinejdžere u jednoj diktaturi seks i zašto despoti više vole Pepsi od Coca Cole? Tko je ikad htio odgovore na ova pitanja mogao ih je dobiti u subotu uvečer na samom završetku književnog festivala LitCologne, jedne od najvećih manifestacija ove vrste na svijetu.
Književna večer pod nazivom „I srele se tako dvije republike: Jochen Schmidt i Tijan Sila nude usporedbu dva sustava" pokušala je s usporedbom dvije vrste imaginarnih totalitarnih društava od kojih se jedno oslanja na postojeća iskustva socijalističkih diktatura dok drugoj ideologija počiva na kultu ličnosti (primjer srednjoazijskih država nastalih nakon raspada sovjetskog saveza).
Porno fliper u protestantskoj crkvi
Na mjestu događaja, Kulturnoj crkvi, kultnom kulturnom okupljalištu i još uvijek aktivnoj protestantskoj crkvi u kelnskoj četvrti Nippes, u subotu navečer s mjesta na kojem se nedjeljom svećenik obično obraća vjernicima, njemački spisatelj, rođeni Sarajlija Tijan Sila, je čitao iz svog posljednjeg romana „Die Fahne der Wünsche" (u slobodnom prijevodu „Stijeg želja").
I to dio koji u detalje opisuje jedan fliper s pornografskom tematikom. U njegovoj mračno-duhovitoj viziji jedne umiruće diktature, fliperi su zabranjeni i upravo kao takvi predmet požude omladine imaginarne zemlje Crocutanije koja u svojim elementima zvuči kao mješavina DDR-a, Albanije i Jugoslavije.
Iako Tijan Sila kaže da mu zemlja u kojoj je 1981. rođen, nije poslužila kao uzor, oni koji su odrasli u Jugoslaviji prepoznaju neke elemente i rituale tipične za socijalistička društva u fazi raspadanja kakva je Jugoslavija i bila u osamdesetim godinama prošlog stoljeća.
Paralele s Jugoslavijom
Na ideju o pobuni mladih u jednom totalitarnom društvu Sila je međutim došao tijekom jedne turneje sa svojim punk bandom po istoku Njemačke kada su mu ispričali o jednom slučaju pobune mladih rockera u istočnonjemačkoj provinciji koju je DDR policija okončala nasilno.
„Fizička represija u socijalističkim društvima igra važnu ulogu i to na svojoj koži osjeća i moj junak“, kaže Sila. Glavni lik u njegovom romanu, Ambrozije, je biciklistički as koji, kako kaže Sila, svoj talent koristi kako bi mu u životu bilo što bolje, kako bi došao do materijalnih povlastica koje njemu samom, kao djetetu iz radničke obitelji, za razliku od djece funkcionara, nisu bile dostupne. I tu se također može povući paralela s Jugoslavijom.
Rokoko Skoplje i stepske diktature
I dok se Tijan Sila u svom romanu bavi društvima koja su nestala ili još po svom ustroju postoje još samo na primjeru Sjeverne Koreje, njegov kolega Jochen Schmidt u svom romanu „Nalog za Otta Kwanta" obrađuje totalitarizme koji su živi i koji zbog spleta sretnih okolnosti po diktatore (nafta, plin ili rude) plivaju u novcu.
I svoje bogatstvo i moć to pokazuju kroz apsurdnu arhitekturu koja uglavnom služi veličanju diktatora i njegovog klana. Schmidtov imaginarni Urfustan neodoljivo podsjeća na srednjoazijske, kako ih pisac naziva, „stepske diktature". U ovom romanu jedan njemački arhitekt, također antijunak poput Silinog Ambrozija, prolazi kroz apsurdne situacije u kojima se našao nakon što je pristao na odlazak u Urfustan kako bi izgradio još jednu od „narodnih palača" po nalogu diktatora.
„Ako ste okruženi solidnom pomalo dosadnom arhitekturom bez ekscesa to je možda dobar znak da živite u demokraciji", primijetio je u jednom trenutku Schmidt. U svom istraživanju za roman, Schmidt je naravno naišao i na primjer Skoplja gdje su vlastodršci preko apsurdne arhitekture pokušali ispričati povijest koja se nikada nije dogodila. „Iako moj Urfustan ne liči Makedoniji metode su slične: u Uzbekistanu su isto tako preko fasada sovjetskih betonskih spavaonica lijepili rokoko aplikacije", kaže Schmidt za DW.
Humorom do saznanja
Oba autora su u svojim vizijama posegnuli za humorom jer je to, kako su poručili, jedini način suočavanja s apsurdom i brutalnošću imaginarnih ali ipak vrlo stvarnih društava koje opisuju u svojim romanima. No iako ni Sili ni Schmidtu nije bilo do toga da svojim romanima drže moralne prodike, paralele s društvom u kojem obojica žive su prisutne.
„Kao i moj junak Ambrozije koji se pomirio sa sudbinom i društvom u kojem živi i zato ne poduzima ništa da bi ga primijenio i mi smo se na neki način pomirili s činjenicom da su majice i tenisice koje nosimo šivale djeca negdje daleko od naših očiju", zaključio je Sila na kraju književne večeri u Kulturnoj crkvi.