Koliko je jaka ukrajinska vojska?

Ukrajinska vojska je možda u stanju pripravnosti, ali njene mogućnosti prilično su ograničene. Prema zvaničnim podacima, Kijev raspolaže sa oko 130.000 borbeno-sposobnih vojnika i oficira. Rusija, s druge strane, može da računa na preko 800.000 vojnika. Na tom nivou je Ukrajina posljednji put bila 1991. godine.

Već godinama unazad, ukrajinska vojska ne uživa ugled koji je nekada imala. Ulaganja u vojsku postala su hronično mala. I korupcija je uzela maha. Istovremeno, ni obuka više nije na dobrom glasu, a oprema je prilično zastarjela. Pritom od 2014. Ukrajina i zvanično ima profesionalnu vojsku. Posljednja regrutacija vojnih obveznika realizovana je u jesen 2013.

Smanjivanje obima vojske i ukidanje vojne obaveze, trebalo bi da riješi problem nedovoljnog finansiranja. Decenijama se vojni zvaničnici u Ukrajini žale na isuviše mala izdvajanja za vojsku. Prošle godine je država vojsci namijenila 1,3 milijarde evra. Stručnjaci poput Valentina Badraka iz kijevskog Centra za vojna istraživanja smatraju da je to upola manje sredstava od realne projekcije budžeta – a ni to ne bi bilo dovoljno. Istovremeno, Rusija svake godine izdvaja za vojsku 52 milijarde evra.

Nezainteresovanost vlade

Do prije deset godina u vojsci je, u više navrata, dolazilo do teških nesreća, koje su je samo još dodatno zadužile. Prilikom vojne vježbe 2000. godine, jedna raketa je pala na stambenu zgradu nedaleko od Kijeva. Godinu dana kasnije, vazduhoplovna jedinica greškom obara jedan ruski putnički avion iznad Crnog mora. Ni naredna godina ne prolazi bez nesreće: na aeromitingu na zapadu zemlje, borbeni avion, prilikom pada, ulijeće među gomilu građana.

Vojna oprema ukrajinske vojske datira još iz sovjetskih vremena, tvrdi Badrak. Drugim riječima, Ukrajina vojno više nije u društvu razvijenih zemalja. Nedostaju joj čak i dijelovi za stare borbene avione. Zbog toga često izostaje i praktična nastava. Čak i piloti o letenju uče samo u teoriji. Nerijetko se dešava da ni goriva nema dovoljno.

Ni u mornarici situacija nije bolja. Nakon podjele Crnomorske flote, Rusija 1997. godine dobija njen veći dio, tako je Ukrajincima ostalo svega nekoliko brodova i jedna dizel podmornica. Istovremeno, samo na Krimu, Moskva raspolaže sa nekoliko desetina vojnih brodova.

Problem je u tome što nijedna vlada u Kijevu nije bila zainteresovana za vojsku. Ni svrgnuti predsjednik Viktor Janukovič nije mnogo mario za probleme u vojsci. „Vlada jednostavno time ne želi da se bavi“, navodi u svom članku vojni stručnjak Mikola Sunhurovski iz kijevskog centra Rasumkov.

Nuklearno oružje u zamjenu za bezbjednosne garancije

Ukrajina je nekada bila treća po veličini nuklearna sila. Nakon raspada Sovjetskog Saveza i proglašenja nezavisnosti, decembra 1991. podijeljen je i nuklearni arsenal. Time se ta zemlja, preko noći našla u društvu nuklearnih sila, odmah uz SAD i Rusiju. Doduše samo u teoriji, jer je eventualno lansiranje nuklearnih projektila ostalo u ingerenciji Moskve.

Novonastala država nije imala dovoljno novca da preuzme kompletno naoružanje. Pod pritiskom Zapada i Rusije, Ukrajina diže ruke od nuklearnog oružja. Rakete tipa SS-18 (koje su se u vrijeme Hladnog rata nazivale „satanom“) morale su da budu uništene, a nuklearni bombarderi Tupoljev-160 predati su Rusiji.

Zauzvrat je Ukrajina mogla da računa na finansijsku pomoć i bezbjednosne garancije, četiri nuklearne sile, među kojima je i Rusija. Upravo se na taj dogovor poziva aktuelna prelazna vlada u Ukrajini, prebacujući Moskvi da je opsadom Krimskog poluostrva, prekršila dato obećanje.

Nada u rezerviste

Za razliku od ruskih vojnih trupa, ukrajinske jedinice imaju malo borbenog iskustva jer u toj zemlji u međuvremenu i nije bilo rata. Nekoliko jedinica učestvovalo je u mirovnim misijama na Balkanu i u Africi. Doduše, bilo je i zajedničkih vježbi i to gotovo svake godine. Nije zanemarljiva ni činjenica da je Ukrajina pristupila programu NATO „Partnerstvo za mir“.

Sa druge strane, ruska vojska za sobom ima dva rata u Čečeniji i jedan u Gruziji. Zato vladi u Kijevu ne preostaje ništa drugo nego da se uzda u rezerviste, a posebno veterane misije nekadašnjeg Sovjetskog Saveza u Avganistanu, tokom 80-ih godina prošlog vijeka.

Autori: Roman Gončarenko / Jakov Leon
Odgovorni urednik: Svetozar Savić