Kolumna: Zajedničko jačanje evropske odbrane
9. mart 2019U kakvom svijetu želimo živjeti 2040. godine? Evropske zemlje se danas nalaze na raskršću: ukoliko se ne uspijemo kolektivno organizovati i na međunarodnoj pozornici ne nastupimo sa jednom zajedničkom vojnom strategijom, sutra ćemo postati igračka s kojom će se igrati one zemlje koje danas slijede agresivan vanjskopolitički kurs kako bi proširile svoju moć. Tri mjeseca pred Evropske izbore ne moraju samo političke stranke nego i evropski građani shvatiti razmjere ovog izazova.
Međunarodni balans moći koji je postignut nakon Hladnog rata će biti preuređen. To je postalo jasno na konferenciji o sigurnosti koja je prije nekoliko sedmica održana u Münchenu. Međunarodni sistem se klima zbog novih aktera koji se zalažu za širenje svoje moći kao i kroz vanjsku politiku aktuelne američke vlade.
Opasnost od novih ruskih raketa srednjeg dometa zahtijeva jedinstven pristup, sa ciljem očuvanja zone zajedničke i neograničene bezbijednosti. Evropa ima centralni interes da i dalje bude potpisnica međunarodnih ugovora kao što je INF ili nuklearni sporazum sa Iranom, koji doprinose stabilnosti i jačanju međunarodne kontrole naoružanja.
Saradnja je obavezna
Međunarodna sigurnost je osnova za suočavanje sa globalnim izazovima kao što su klimatske promjene ili digitalna revolucija. U isto vrijeme, naše vojske i industrije su u opasnosti da budu tehnološki pregažene. Saradnja stoga više nije samo opcija već obaveza. Nijedna država EU sama ne može prikupiti potrebne kapacitete za svoju odbranu. Štaviše, prema procjenama Evropske komisije, nedostatak saradnje u sektorima odbrane i sigurnosti dovodi do troškova u državama članicama EU koji se mogu izbjeći. Riječ je o troškovima u iznosu od 30 milijardi eura godišnje.
Kroz inicijativu Angele Merkel i Emmanuela Macrona se Evropa već pozicionirala za buduće izazove. Zajednička odbrambena i sigurnosna politika je produbljena kroz različite zajedničke mjere: pored zajedničkog Evropskog fonda za odbranu (13 milijardi eura od 2021 do 2027. godine), ostvarena je Stalna strukturalna saradnja (PESCO) koja uz pomoć povećanog budžeta za odbranu teži ka boljoj koordinaciji vojske kao i zajedničkom razvoju sajber kompetencija.
Konkretni projekti ove saradnje su zajednički Štab i evropski centar za obuku pilota taktičkog vazdušnog transporta. Osim toga, devet država, uključujući i Veliku Britaniju, potpisale su Inicijativu (Evropska inicijativa za intervencije - EI2) koja ima za cilj promovisanje evropske strateške kulture i tješnje vojno djelovanje. Sa obje strane rijeke Rajne, međutim, mora biti jasno da evropska odbrambena saradnja ne konkuriše NATO-u, već ima za cilj da je ojača.
Prepoznat značaj zajedničke odbrambene politike
Francuska i Njemačka su prepoznale značaj odbrambene politike. Obje zemlje su počele više da ulažu u stvaranje jakih temelja za buduću saradnju. Aktuelni primjeri su zajedničko planiranje budućeg sistema za vazdušne borbe kao i konstrukcija novog modela tenka. Ovi sistemi bi ubuduće trebali osigurati našu vojnu sigurnost kako na nebu tako i na zemlji.
Ali, to nije dovoljno: moramo pokrenuti nove projekte kako bismo osigurali autonomiju, strategiju i, konačno, samo postojanje Evrope. Na primjer, potrebni su nam ambiciozni programi u svemiru da bi imali nezavisne bezbijednosne i izviđačke sposobnosti. A za to je neophodno zajednički razviti nosače raketa.
Partnerstvo znači ovisnost
Takvi projekti mogu nastati samo u ravnopravnim i održivim partnerstvima u kojim će obostrana ovisnost biti svjesno akceptirana. Ovdje je potrebno prevazići uski fokus usmjeren na vlastite nacionalne industrije u smislu „pravedne protuusluge" i razmišljati u smislu evropskih okvira: legitimno je da države zahtjevaju svoj udio u skladu sa svojim doprinosima zajedničkim programima. Međutim, ovakav način razmišljanja ne bi trebao ići na štetu ekonomske efikasnosti. Zbog toga u duhu Sporazuma postignutog u Aachenu moramo pronaći puteve na kojim ćemo uskladiti naše poglede na izvoz oružja.
Nama Evropljanima više nego ikada prije je potrebno da radi zajedničkog interesa pronađemo odgovore na prijetnje našem kontinentu. Kako bi nastavili jaku, i prije svega zajedničku ulogu na svjetskoj pozorici, moramo se suočiti sa izazovom intenzivne saradnje.
Autori kolumne su poslanici Francuske nacionalne skupštine Jean-Charles Larsonneur, Christophe Arend, Thomas Gassilloud und Sereine Mauborgne (svi iz stranke LREM), kao i članovi njemačkog parlamenta Bundestaga Andreas Jung (CDU), Nils Schmid (SPD), Roderich Kiesewetter (CDU), Michael Georg Link (FDP), Reinhard Brandl (CSU) und Christian Petry (SPD).