Komentar: Nephodno izlječenje Amerike
4. august 2020
“Strukturalne slabosti” - zvuči tako suho, dakle predočimo ih: To su porodice u njihovim automobilima, koje u kilometrima dugim redovima čekaju ispred humanitarnih organizacija koje besplatno dijele hranu. To su nezaposlene majke čija je penzija ratnih udovica toliko mala da ne mogu prehraniti svoje troje djece. To je mrtvozornik koji nije dobio odgovarajuću zaštitnu opremu jer ih nije bilo dovoljno za sve. Ova lica su sada vidljiva jer ih je korona kriza dovela u središte pozornosti. No njihove situacije uopće nisu nove. Nebrojeni broj autora je skretao pozornost na strukturne probleme kao što su eklatantna nejednakost, na kapitalizam “The winner takes it all”, i na politiku kojom upravlja novac. Brojni političari – među njima i posljednji koji su se natjecali u utrci na predsjedničkog kandidata demokrata su skicirali rješenja. Ja ću se ovdje koncentrirati samo na jednu temu: nesigurno stanje u kojem živi srednji sloj. Ono je proizašlo iz programa smanjenja poreza, deregulacije i smanjenja socijalnih programa koji niti preraspoređuju dobiti, koje su na vrhu socijalne piramide, ni rizike s kojima se suočavaju ljudi koji su potpuno na dnu.
Njemačka kao primjer?
Ono što se u SAD mora učiniti nije tajna – ni najmanje jer to druge nacije rade. Kao mlada novinarka sam 1993. godine mjesecima istraživala o njemačkom modelu “socijalne tržišne ekonomije” za potrebe jednog televizijskog dokumentarca čiji je autor dobitnik Pulitzera Hedrick Smith. Nikada neću zaboraviti kako je američki produkcijski tim snimao jednu izjavu Bertholda Leibinger, legendarnog predsjednika njemačkog proizviđača alata Trumpf, koji je objasnio zašto je model, koji bi za brojne Amerikance mogao zvučati socijalistički, ekonomski smislen: I društvo i otpornost poduzeća su ojačani obaveznom zdravstvenom zaštitom i i sistemom “suodlučivanja” koje radnicima obećava pravo suodlučivanja kada je riječ o odlukama menadžmenta, “skraćeno radno vrijeme” koje omogućava da radnici i tokom privremenih kriza ostanu na platnom spisku preduzeća, i “dualni sistem” kao kombinaciju školske i praktičke izobrazbe. Dokumentarni film je nosio naziv “Izazov za Ameriku”.
On je došao do zaključka da bi SAD mogle učiti iz njemačkog angažmana predanosti održavanju socijalne stabilnosti. Kada je film prikazan ovaj izazov se činio besmislenim: Njemačka je nakon ponovnog ujedinjena skliznula u duboku recesiju. Tek je financijska kriza 2008. godine skrenula pažnju transatlantske javnosti na “skraćeno radno vrijeme” kao na sredstvo ublažavanja socijalnih posljedica privremene krize. Razlika između američkog i njemačkog kapitalizma nije kulturološki uvjetovana, već je rezultat odluka. U SAD-u postoje istorijske priče od puritanskog ideala “Države na Gori”, na koju će se ugledati drugi, do Rooseveltove “Economic Bill of Rights” koja bi mogla poslužiti za posebnu američku socijalnu tržišnu privredu. Ovi narativi su ipak iskrivljeni i instrumentalizirani u službi neoliberalne agende koja ide u prilog moćnim interesima.
Prevladati izazov
Hoće li sadašnji “izazov za Ameriku” ponovo oživjeti smisao za socijalnu stabilnost kao društveni interes? Odgovor ovisi od toga da li impuls za jednu takvu promjenu može prevazići polarizaciju američkog društva. Sjećate li se “Yes we can”? Poziv na buđenje, koji se čuo tokom financijske krize 2008. godine, doveo je do izbora Baracka Obame, koji je proveo važne reforme. Ipak većina ovih reformi je u međuvremenu poptuno ili djelomice ponovo ukinuta. Ne samo preko partijskih medija kao što je Fox News je društvena polarizacija dobila karakter “crne rupe”, koja svaku novu političku ideju odmah proguta.
Korona kriza je otkrila ne samo strukturalne promjene između američkog i njemačkog privrednog sistema, već i razlike u političkom povjerenju. Dok većina Nijemaca pozdravlja postupke svoje vlade, stranačke preferencije Amerikanaca određuju njihove poglede na skoro svaki aspekt pandemije i njeno prevazilaženje. Ovo razmišljanje čiji je rezultat nula ide čak toliko daleko da dolazi do negodovanja jer pomoć savezne vlade u Washingtonu ide nedostojnim primateljima.
Ovakvo razmišljanje odražava začarani krug koji američku demokratiji iznutra potkopava: Ako se država stalno povlači i ljudi više ne osjećaju njezinu stabilizacijsku vrijednost u svom vlastitom životu onda nestaje njihovo povjerenje u nju. Vrijeme je da se okrenemo čuvenoj izjavi Ronalda Reagana iz njegovog inauguracijskog govora: Vlada nije problem, ona MORA biti dio rješenja.
SAD tačno znaju što mora biti urađeno. Ipak hoće li to i dozvoliti?