Koncert za iPhone i obou

Stari Oboista prije deset godina, kad je Steve Jobs iz prsta touch-screenu izvlačio orgazmičke uzdahe svjedoka Objava iPhone-a, nije koristio mobilni telefon. Telefonirao je u Italiju s fiksnog aparata čiji se broj 40 godina nije promijenio, nekoliko puta mjesečno, usklađujući svoju potrebu da čuje kćerku sa svojim skromnim mjesečnim penzijskim proračunom.

Njegov sin je, međutim, Jobsove čarolije skupa s prijateljima odgledao poslije toga nekoliko puta i čim se na tržištu pojavio tzv. otključani model, on je nabavio jedan. Zatim je nastavio da prati odrastanje iPhone-a, isprva sa divljenjem, pa poslije sa sve većim čuđenjem, i na kraju s nevjericom. Svake godine u svakom pogledu mališa je napredovao, bivao tanji, pa lakši, pa brži, pa duži, pa još tanji, pa još lakši, pa još brži, pa onda i širi i duži. Armija poklonika pozdravljala bi svaku pobjedu nad gramima i milimetrima, svaki osvojeni megapiksel, svaki pojačani amperherc, svaki novi iOS, svaku novu ivicu, svaku novu reklamu... YouTube se zakrčio snimcima sretnih kupaca koji bi pred internetskom kamerom raspakivali kutije s najnovijim modelima, ili frikovima koji su kao najozbiljniji analitičari savjetovali neodlučne da li da kupe novi model ili da ipak sačekaju pola godine pa kupe još noviji, da li da budu strpljivi pa za isti novac dobiju bolju kameru, ili da kliknu na Buy pa dobiju model s boljom baterijom. Ili da sačekaju i sljedeći put, pa onda kupe model s boljim (retina!) ekranom...

A onda je naučio da misli i pamti umjesto svog vlasnika

Pametni telefon sve je manje bio telefon, a sve više pametni. Dobio je glas (Siri) i odgovarao na pitanja poput Gdje je najbolji suši u gradu, ako bi mu bila postavljena na savršenom engleskom, inače bi davao čudne odgovore (od kojih nijedan nije imao veze sa Darkom Sushi Sanom). A onda je naučio da prevodi, pa da čita naglas, da prepoznaje lica, da misli i pamti umjesto svog vlasnika, da mu ispunjava želje i da snima snove, da mijenja kreditnu karticu, da broji korake i pređene kilometre...

Bilo je, dakle, pitanje godine kada će ludni ajsin svojom fascinacijom zaraziti i vlastitog oca, nakon što je prethodno inficirao gotovo sve bliske ljude u svojoj okolini.

Inkubacija je trajala nekoliko godina. Sjedeći za istim stolom, preko puta televizora, ajsin bi džarao po touch-screenu i povremeno odgovarao na pitanje kad sutra igra Đoković, ili koji su brojevi juče izvučeni na Bingu.

Cjeloživotno učenje

– Da li bih ja mogao da naučim da se služim time, upitao bi Stari Oboista s vremena na vrijeme, s tugom u glasu koja je ujedno bila i odgovor priznanje. Da ne bi. U prilog tome išla je svakodnevna borba s malom Nokijom, na kojoj su poruke odlazile u nepoznato, ili bi mjesecima stajale neotvorene, ili bi se uključila opcija za automatski speling pa bi mučenik na kraju odustajao od nabadanja i na sav glas psovao bangave prste, loš vid i duboku starost.

Iz te autsajderske pozicije nesretnik je godinama gledao u drugačiju čudesnu spravu s velikim slovima na velikom ekranu kao u Aladinovu čarobnu lampu. Nekoliko pokreta prstom, i telefon više ne bi bio kasetofon nego fotoaparat, ili bi se iz malog televizora pretvarao u veliki digitron, ili bi iz sveznajućeg ćitaba izranjalo nasmijano lice njegove kćerke koja bi ga pozdravljala ispred iste takve sprave tamo u njenoj kuhinji u Italiji.

Osamdeset godina nije mnogo, ako je čovjek u duši radoznao i ima sina koji vjeruje u cjeloživotno učenje.

I tako je Stari Oboista za Novu godinu 2017. dobio jednu polovnu crnpurastu četvorku (tačnije: iPhone 4s, 16GB, space gray), s baterijom na izdisaju, ali sve u svemu ispravnom i dobro očuvanom.

– I šta sad?

– Sad ga upališ.

– Kako?

– Pritisneš ovo dugme. To ti se zove houm-dugme. Kad to pritisneš, otvori ti se houm-ekran. Tu su ti ikone.

– To su ove sličice?

– Jeste. U zavisnosti od toga šta si naumio da radiš, pritisneš neku od tih ikona, i otvori ti se taj program...

– Dobro, evo hoću da zovem Italijane. Šta pritisnem?

– Pa koja te ikona asocira na zvanje?

– Nijedna.

– Kad si prije zvao sa kućnog telefona, šta si morao prvo da uradiš?

– Da ustanem i odem do njega.

– Dobro, a poslije.

– Pa da okrenem broj.

– A prije toga...

– Ma ne zajebavaj me, nisam ti ja student.

– Digneš slušalicu. Ima li ovdje negdje nacrtana slušalica?

– Ima. Evo jedna, evo druga, evo treća...

– I koju treba da pritisneš.

– Pa koja je za Italijane.

– Ova. U ovom oblačiću, kad nju pritisneš... hajde, otvori...

– Šta da otvorim?

– Kad pritisneš, onda se otvori novi ekran... Ne tako jako! Dovoljno je samo da dodirneš, lagano... Dobro, ne baš toliko lagano...

– Šta je sad?

– Ne smiješ zadržavati prst na ekranu. samo dodirneš, i gotovo. Tap.

– Aha. Šta sad?

– Sad si u adresaru, vidiš njihovu sliku. Pritisni na nju... Lagano, samo tap! Odlično... I sad pritisneš ovu kameru, i onda se uspostavi video-veza, i onda se gledate i pričate.

– Dobro...

Zvrrr... Zvrrr...

– Bonđorno, auguri!

                                                                            * * *

– Možeš li da dođeš malo?

– Evo me, šta je bilo?

– Šta sad treba da pritisnem?

– Ništa, treba da povučeš prstom udesno, ovako. To sam ti već deset puta objasnio! Kad otključavaš, onda ne staviš prst na ekran, ne dižeš ga, i povučeš ga... A kad pritišćeš, onda lagano, i kratko...

– Dobro, i šta sad dalje radim?

– Pa šta si htio da uradiš?

– Pa da ga upalim.

– Pa eto upalio si ga.

– Dobro, i šta onda?

– Pa zavisi šta hoćeš. Možeš da zoveš Italijane, možeš da vidiš vremensku prognozu, možeš da slikaš, možeš da slušaš muziku...

– E to, kako da uključim muziku?

– Pa ima li neka ikona koja asocira na muziku?

– Ova?

– Šta je to?

– Ne vidim bez naočara.

– Pa stavi ih, kad vidiš da ne vidiš bez njih!

– Evo. Ova, sa notom.

– Jeste.

– I sad nju pritisnem?

– Jeste.

– I šta sad?

– Sad biraš. Ja sam ti stavio koncerte za obou, imaš i onaj tvoj snimak, Ćimaroza...

– E, daj to.

– Pa pritisni...

– Aha. A kako isključujem?

– Imaš dva znaka. Jedno je strelica, time uključuješ, drugo su ove dvije crtice uspravne, tako isključuješ.

– Gdje je strelica?

– Nema je sada, dok svira. Šta će ti da uključuješ, kad je već uključeno. A kad pritisneš ove crtice... evo... stala muzika... sad tu gdje su one bile, sad imaš strelicu... ako hoćeš da opet svira, nju pritisneš...

– A ako neću?

– Pa ionako ne svira. Ništa.

– I šta sad?

– Sad ugasiš telefon.

– Kako?

– Pa to smo sto puta ponovili.

– Pritisnem ovu puljku gore?

– Ne. Prvo houm-dugme, pa onda puljku. Puljku i ne moraš. ugasi se ekran sam za petnaest sekundi.

– Znači, da puljku ne diram?

– Ne diraj.

– Pa čemu onda ona služi.

– Da ne čekaš da se ugasi, tako štediš bateriju. Ova tvoja nije baš dobra, brzo se prazni... Ali i ti sad stalno drndaš, pališ-gasiš, pa je brže trošiš...

– Dobro, nek' sad ide onda na punjenje...

– Na koliko je baterija?

– Na osamdeset. Volim ja da je ona stalno na sto.

                                                                                 * * *

– Prekidam li te nešto?

– Prekidaš. Zašto?

– Ne znam kako da ugasim muziku.

– Pa pritisneš one dvije crtice.

– Kako, kad se ugasio telefon. 'bemti ovu novu tehniku, i ugašena svira.