Prijetnja glađu "biblijskih razmjera"
27. april 2020Richard Ragan je voditelj Ureda UN-ovog Svjetskog programa za hranu (WFP) u Bangladešu. On je ujedno odgovoran za snabdijevanje hranom preko milion izbjeglica. Riječ je o pripadnicima Rohinja muslimana iz susjednog Mijanmara, prebjeglih u Bangladeš i smještenih u jednom izbjegličkom logoru. Do sada se o izbjeglicama brinulo 24.000 pomagača a u kamp je dnevno pristizalo i po hiljadu kamiona sa najneophodnijim namirnicima i potrepštinama.
A onda je počela pandemija koronavirusa. „Danas u kamp dolazi svega 400 do 500 vozila sa hranom, nekad i manje a o izbjeglicama se brine svega 1.000 pomagača“, kaže koordinator za podjelu pomoći Ragan. „Sada pokušavamo dopremiti što više hrane u kamp kako bi popunili rezerve. Cijene osnovnih životnih namirnica su poskupile, dijelom i do 30 ili 40 posto. To je veliko opterećenje, posebno za one koji žive na ivici siromaštva".
Situacija nije puno bolja za ljude koji žive izvan izbjegličkog kampa. Već sada u Bangladešu postoji 40 miliona ljudi, koji nemaju dovoljno hrane. Ragan smatra da će korona-kriza dovesti do toga da dodatnih 20 miliona ljudi neće imati šta da jede.
Broj gladnih bi se mogao udvostručiti
Bangladeš je samo jedan primjer. Svjetski program za hranu (WFP) polazi od pretpostavke da bi se broj onih koji gladuju u svijetu mogao udvostručiti i dostići brojku od 265 miliona ljudi. Koliko je dramatična situacija, pokazuje najnoviji izvještaj ovog UN-ovog programa. Na 233 strane izvještaja je opisano kako stotine miliona ljudi na cijelom svijetu nemaju dovoljno hrane i vode. Stoga se šef WFP-a, David Beasley prije nekoliko dana dramatičnim apelom obratio Vijeću sigurnosti UN-a. „Ukoliko se ništa ne promijeni, svijet će zahvatiti glad biblijskih dimenzija“, rekao je Beasley.
Covid-19 pogoršao je položaj siromašnih na svijetu. Prošle godine su ratovi, elementarne nepogode uzrokovane klimatskim promjenama i ekonomski problemi doveli do uskih grla u snabdijevanju hranom. Uz to su i najezde skakavaca opustošile obradive površine u Africi i na arapskom poluotoku.
Mnogi ljudi su i bez korone bili bez ičega. A sada moraju računati sa katastrofalnim posljedicama pandemije. Zatvaranje granica i zabrana kretanja dovele su do toga da nadničari ostanu bez zarade a poljoprivrednici bez žetve. Mnoga ostrva u Karipskom arhipelagu, koja ovise od uvoza hrane i turizma, suočena su sa rastućim troškovima i gubitkom prihoda.
„Postoji 30 miliona ljudi u zemljama poput Jemena, Afganistana, Burkine Faso i Južnog Sudana koji su upućeni na isporuke hrane od strane WFP-a, kako bi preživjeli", kaže ekonomista iz Svjetskog programa za hranu Arif Husain. „Zabrinuti smo za te ljude. Ako im ne pomognemo, umrijeće od gladi. Ako se ništa bitnije ne promjeni u narednoj četvrtini godine bi dnevno od gladi moglo umirati po 300.000 ljudi", kaže Arif Husain.
Organizacijama za pomoć potreban novac
U vremenu, u kojem je milionima ljudi potrebna pomoć, smanjuju se uplate novčane pomoći i dobrovoljnih priloga humanitarnim organizacijama. Bogate zemlje, koje finansijski pomažu UN-ov Svjetski program za hranu, puno su suzdržanije u vremenima krize, jer se plaše sloma sopstvene ekonomije uzrokovanog pandemijom. Ali, uprkos svim otporima i sadašnjoj teškoj situaciji uzrokovanoj koronavirusom, WFP pokušava da prikupi novac kako bi se izbjeglo ono najgore. Finansijska pomoć je samo prvi korak. WFP poziva i na obustavu ratnih dejstava. Okončanje ratnih sukoba bi, po riječima Arifa Husaina, pomoglo da se spasi znatno više ljudskih života. „Strane u sukobu bi nam trebale omogućiti nesmetan pristup ljudima na ratnim područjima, koji gladuju."
U Bangladešu nema rata. Pa ipak ovi apeli Arifa Husaina nailaze na otvorena vrata kod Richarda Ragana, šefa ogranka UN-ovog Svjetskog programa za hranu za Bangladeš. „Vozači rikše ili nadničari i u normalnim uslovima teško preživljavaju. Oni nemaju nikakve ušteđevine da bi mogli preživjeti krizu“, kaže Ragan. Stoga je po njegovim riječima neophodna brza akcija vlada u svijetu. U Bangladešu ljudi dobro znaju šta ih čeka, ako ne bude pomoći. Jer, od ne tako davnih 70-ih godina, kada je ovu zemlju pogodila posljednja velika kriza glađu, „nije došlo do smjene ni jedne cijele generacije“, zaključuje Ragan.