Kosovski april u Beogradu
13. mart 2018
Početkom aprila, tako je najavljeno, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić izaći će sa svojim planom za rješenje kosovskog pitanja. Do sada se od njega, osim fraza o „istorijskom kompromisu Srba i Albanaca", moglo čuti samo nipodaštavanje prijedloga koje su u okviru neformalnog „unutrašnjeg dijaloga" po medijima iznosili pojedini političari i stručnjaci opšte prakse.
Tako je Vučić cinično komentarisao prijedlog pokojnog Olivera Ivanovića o „kiparskom modelu", apel mekih i tvrdih nacionalista o „zamrznutom konfliktu" kao „najmanje lošem" rješenju, ali i ponavljao da njegova vlast nikada neće priznati Kosovo.
Dobar dio javnosti sumnja da će Vučić ispoštovati aprilski rok i očekuje novo višemjesečno puštanje magle, skrivanje iza „unutrašnjeg dijaloga" na kojem se nije moglo čuti bogzna koliko kreativnih rješenja te možda i formulisanje nejasnog pitanja za referendum na kojem bi građani potvrdili Vučićeve namjere.
Kako god, djeluje da u pješčanim satovima u zapadnim prestonicama polako curi grejs-period za Vučića i da će između beogradskih i nekih sljedećih izbora – a čaršija šuška da bi parlament mogao ponovo da se bira već najesen – zaista morati da načini konkretan korak.
Američki prijedlog – ništa novo?
U tu kakofoniju u Beograd dolazi Ves Mičel, novo ime vašingtonske administracije. Pomoćnik državnog sekretara za Evropu i Evroaziju nalazi se na turneji i u Prištini je demantovao pisanje Večernjih novosti da u džepu nosi „kosovski paket" u četiri tačke.
Prema pisanju Novosti, američki plan podrazumijevao bi konačno formiranje Zajednice srpskih opština koja bi imala veća ovlašćenja nego što je planirano Briselskim sporazumom, omogućavanje Kosovu da uđe u Ujedinjene nacije te podršku Srbiji za brži ulazak u EU. Bilo da Novosti imaju „odlično obavješteni izvor" ili ne, tek ulazak Kosova u UN je pominjao i sam Vučić, uvijek uz opasku da Srbi moraju dobiti nešto zauzvrat.
„Elementi koji se spominju, kao što je članstvo Prištine u međunarodnim organizacijama, nisu velika novost", kaže Igor Novaković, istraživač Savjeta za inkluzivno upravljanje (CIG), međunarodne nevladine organizacije. „Drugi prijedlozi koji se intenzivno spominju u posljednjih godinu dana sadrže model dvije Njemačke kojim je faktički omogućeno ravnopravno postojanje dva entiteta koji se međusobno ne priznaju, ali dopuštaju jedan drugome sva prava u međunarodnim odnosima", pojašnjava Novaković za DW.
Takozvani model dvije Njemačke je prvi na sto stavio njemački diplomata Volfgang Išinger još 2007. godine, tada kao predstavnik EU u posredničkoj trojci. Vlada Vojislava Koštunice nije htjela ni da čuje. Slično je i danas u krugovima zagovornika „zamrznutog konflikta", premda se broj aduta u rukama Beograda otada drastično smanjio nakon što je jednostrano proglašenu nezavisnost Kosova priznala većina država svijeta.
Čita se tako priča o dvije Nemačke bukvalno, pa neki ukazuju da je sporazum SR Nemačke i DDR 1972. regulisao odnose dviju država sa istim narodom te da je kao takav neprimjenjiv na Srbiju i Kosovo.
Kao Bon i Istočni Berlin?
Dušan Janjić iz Foruma za međuetničke odnose je posljednje poruke sa Zapada pročitao manje dramatično: „To znači da se ide na normalizaciju, da se ide na potpisivanje pravno-obavezujućeg sporazuma da bi se ušlo u EU, da ne mora da se prizna Kosovo. Ali da se načelno ne zatvara ta perspektiva. I drugo, ne mora da se glasa za članstvo (Kosova) u UN, ali da se ne zatvara ni ta mogućnost. To je ono što se zove model dvije Njemačke", rekao je Janjić za program na srpskom jeziku Radio-televizije Kosova.
Slično smatra i Igor Novaković. On podsjeća da naznake modela dvije Njemačke sadrži već Briselski sporazum iz 2013. gdje se navodi da Beograd neće sprečavati članstvo Kosova u regionalnim organizacijama uz, doduše, čuvenu zvjezdicu pored imena Kosova. „Taj model je više nego relevantan za razmatranje jer je jedini koji bi eventualno mogao da omogući ulazak Srbije u EU bez priznavanja Kosova", dodaje naš sagovornik.
Čini se da nacionalistička kao i dio takozvane građanske opozicije u Srbiji priželjkuje da se Vučić saplete o problem Kosova. U njihovoj teoriji će podrška javnosti srpskom vlastodršcu opasti ako „preda" Kosovo ili će bar, kada i ako jednom riješi taj višedecenijski problem, ostati bez široke podrške Zapada.
Renomirani časopis Foreign Policy u jednoj analizi („Kako je Aleksandar Vučić postao omiljeni autokrata Evrope") piše da je Vučić pogodio sve tonove kada se radi o Kosovu. „Normalizacija odnosa Srbije i Kosova, koja bi postavila temelje za eventualno priznanje nezavisnosti, izvjesno je prioritet EU na Balkanu", navodi autor Aleks Eror.
„U Srbiji misle da je sve moguće"
Često se u analizama navodi da Vašington posljednjih godina zanemaruje ovu problematiku ili da se pak njegov pristup razlikuje od evropskog. Od analitičara bliskih američkom mejnstrimu se međutim čuje da u Bijeloj kući prije svega nisu zadovoljni efikasnošću evropske moderacije i da bi cijelu stvar da ubrzaju.
Novaković vjeruje da će stavovi koje će u Beogradu ponoviti Ves Mičel imati uticaja na Vučićevu platformu najavljenu za april. „Očigledno je da se o tome kroz nastavak dijaloga u Srbiji može raspravljati i da neka rješenja mogu biti prihvatljiva, naravno uz široki konsenzus u javnosti."
Dušan Janjić je međutim primijetio da je unutrašnji dijalog donio i prijedloge od kojih neki djeluju avanturistički ili makar nerealno, a da su u tome učestvovali i ministri poput Aleksandra Vulina i Ivice Dačića. „Šta je to što možeš da dobiješ, a što će djelovati kao ozbiljan dobitak u očima i Srba koji žive na Kosovu, i u očima Srbije? E zbog toga sam rekao da je Vučiću posao unutrašnjim dijalogom otežan, jer Srbija sada misli da je sve moguće, sve, i podjela i status kvo..."
Sa druge strane, opravdano je pitati da li Srbiju može da zadovolji Zajednica srpskih opština – na šta se Priština obavezala prije punih pet godina, a zatim upregnula i mašineriju Ustavnog suda kako bi osporila takvu asocijaciju. Tu je i stav pokreta Samoopredjeljenje da bi zajednica opština bila neka vrsta druge „Republike Srpske" i uvod u podjelu Kosova.
„Na Kosovu je situacija mnogo komplikovanija i pitanje je da li tanka većina koja podržava Vladu može išta suštinski da uradi u Briselskom procesu", kaže Novaković. „Međutim, treba imati na umu da je i opozicija razjedinjena, da najjača politička partija u parlamentu – pokret Samoopredjeljenje – trenutno prolazi kroz proces podjele."
Moskva kao krčmar
Veliko je pitanje da li čitava priča o „puštanju" Kosova u UN kao temelju dogovora zapravo biti račun bez krčmara. A krčmar po svoj prilici sjedi u Moskvi. Kako bi izgledale garancije da će dopuštenje Srbije značiti dopuštenje Rusije? Ili da će Madrid, sa katalonskim pitanjem za vratom, osloboditi evropski put Kosova?
„Riječ je ovdje samo o poziciji Srbije", kaže Novaković. „Beograd svakako nema uticaj na to kako odlučuje Moskva, mada je pristanak Rusije neophodan. Takođe, pozicija Srbije ne utiče direktno na onih pet država Evropske unije koje ne priznaju Kosovo."
U strategiji proširenja EU piše da je „sveobuhvatni pravno-obavezujući sporazum" – što je svojevrsni nonsens, jer koji sporazum nije pravni i obavezujući? – neophodan „hitno". Ne pominje se godina. Ali Novaković misli da je Briselu i drugim međunarodnim akterima koji su aktivno umiješani važno da to zaista bude što prije. April bi mogao da bude vreo.